Pod zapovjedništvom radnika u Borovu Blage Zadre, posmrtno promaknutog u čin generala bojnika, na tom su ulazu u Vukovar iz smjera Trpinje malobrojni branitelji uništili desetke tenkova i oklopnih vozila JNA.
„Na početku nas je bilo jako malo i nekako je sve krenulo samo od sebe. I ne znajući što nas čeka, mi smo iz mirnodopskog vremena u trapericama otišli u rat”, priča posljednji zapovjednik obrane Trpinjske ceste, tada 26-godišnji Stipe Majić - Pipe.
On je uoči ratnih događaja u obiteljskoj kući na Trpinjskoj cesti vodio jedan od tada najposjećenijih kafića u Vukovaru - „Mustang”, u kojem će se u rujnu 1991. na Majićevu inicijativu smjestiti i zapovjedništvo 3. bojne 204. brigade HV-a.
„Preko puta je bila mjesna zajednica, koja je bila središte tih nekih političkih zbivanja koje je vodio Blago Zadro. Mi smo sve to promatrali sa strane jer nas mlade politika u to vrijeme nije zanimala. Međutim, osjećala se nekakva negativna energija u zraku, a sve je nekako krenulo iz tvornice Borova u kojoj je prije samog rata došlo do velikih problema. Nije bilo plaća, slijedili su štrajkovi, a došlo je i do raslojavanja među radnicima - Srbi su otišli na jednu, a Hrvati na drugu stranu”, priča Majić.
Ističe da je vukovarska ratna priča počela odmah nakon 2. svibnja i ubojstva 12 hrvatskih policajaca, pripadnika Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca u tadašnjemu Borovu Selu. Kao pripadnik Interventnog voda, Majić je sa Zadrom, koji je bio zapovjednik obrane Borova naselja, kojem je pripadala i Trpinjska cesta, prošao sve vukovarske gradske četvrti, pomažući u obrani gdje je bilo najpotrebnije.
Majić: Uz Blagu Zadru nas šačica branitelja bila je okosnica obrane Borova naselja
„Kad god bi negdje zaškripalo, mi smo trčali u pomoć. Bili smo uz Blagu Zadru okosnica obrane Borova naselja, a bila nas je šačica branitelja. Ljudi su intenzivno napuštali grad kukuruznim putem, ali mi koji smo odlučili ostati, oformili smo obranu. Polako je dolazilo i naoružanje. Srbi su preko noći iselili, poput mojih prvih susjeda, koji su samo jedne noći nestali. Nakon Borova Sela nastojali smo živjeti normalno, išli smo na kupanje na Dunav, ali rat je ubrzo pokucao i na naša vrata”, rekao je, dodajući kako je prvi napad tenkova i oklopnih vozila JNA na Trpinjsku cestu bio 26. kolovoza.
“Tada je kod Lipovačke ceste poginuo Vinko Budimir Slon, koji je imao veliku ulogu u naoružavanju mladića i u organizaciji obrane. Interesantno je to da sam 14. rujna, kada su nas ponovno napali, u obranu krenuo bez puške, koja mi je ostala na punktu jer smo se u vrijeme napada zatekli u stanu Predraga Matića. Kako smo se Blago Tica i ja probijali iza kuća na Trpinjskoj cesti, zastao sam u jednom trenutku i rekao: 'Blago, pa ja nemam pušku.' Srećom, naišao sam na čovjeka koji je u građevinskim kolicima vozio ranjenog branitelja s puškom na prsima. U trku sam zgrabio tu pušku i otrčao prema tenkovima koji su nadirali iz pravca Trpinje”, prisjeća se Majić.
Ističe kako je JNA u Vukovar iz tog smjera pokušavala ući najprije Trpinjskom cestom, a kada su shvatili da to ne ide baš lako, koristili su se i alternativnim pravcima, ali su ih branitelji i ondje blokirali. “Ubrzo smo shvatili da se braniti, s obzirom na to da nas je malo, možemo jedino ako se organiziramo u male borbene skupine, koje su se krile po kućama", rekao je Majić. Na njegovu inicijativu, probili su zidove svih kuća prema izlazu iz grada i ulazili iz kuće u kuću. "Postali smo nevidljivi neprijatelju, koji nas je prozvao “avetima s Trpinjske ceste” jer nas nikada nisu vidjeli. Ali, nas je bilo tako malo da nas i nije bio problem ne vidjeti”, istaknuo je taj branitelj i podsjetio da je samo od 14. do 18. rujna uništeno na desetke tenkova JNA.
“Bili su tu Ante Jurić, koji je uništio prvi tenk, Marko Babić, Andrija Marić, Marinko Antunović - Bosanac. Robert Zadro je pogodio tenk u Slavonskoj ulici, kojem se zaglavila kupola. Zahvaljujući meni, uništeno je osam tenkova. Tako je nastala legenda o Trpinjskoj cesti kao 'groblju tenkova'”, rekao je Majić i dodao da je sve funkcioniralo do 16. listopada i pogibije Blage Zadre.
Veličina Blage Zadre i u načinu pogibije, poginuo naivno
“Blago Zadro poginuo je, po meni, naivno, ali tu je upravo i bila njegova veličina. Trčao je kako bi pomagao našim dečkima u Vinogradskoj ulici, koji su se našli pod vatrom, ne znajući da su se oni povukli s tog položaja. Pod dimnom zavjesom su u Vinogradsku ušli JNA tenkovi i transporteri, a na prugu su namjestili puškomitraljez na koji je Zadro naletio i pokosili su ga. Krenuli smo u kontranapad, koji je u sumrak vodio Zoran Gruber, pripadnik Tigrova, i uspjeli smo očistiti Vinogradsku ulicu", prisjeća se Majić.
Kada su došli u Unsku ulicu, Zadro je ležao na cesti.
“Nismo mu odmah mogli prići, već u sumrak, kada su neki dečki izvukli njegovo tijelo i donijeli ga ovdje u 'Mustang'”, prisjeća i kaže kako je nakon pogibije Zadre došlo do male krize među braniteljima na Trpinjskoj cesti.
“Taj dan nam je poginulo šest ljudi, a šest je bilo ranjeno i bili smo poljuljani. Imali smo sastanak ovdje u podrumu 'Mustanga'. Ivan Kapular je predlagao da se povučemo na Borovsku cestu, čemu sam se ja usprotivio jer je to značilo da napuštamo tri kilometra prve linije. I nismo se povukli”, kaže i dodaje kako su branitelji na Trpinjskoj cesti shvatili da je kraj obrane 11. studenoga, nakon što su Srbi početkom studenoga zauzeli gradsku četvrt Lužac te se spustili na Dunav odsjekavši branitelje Borova naselja od branitelja Vukovara.
Odluka o proboju prema Vinkovcima, bez povratka u Vukovar
“Na sastanku, Marko Babić, koji je nakon pogibije Blage Zadre preuzeo zapovijedanje obranom Borova naselja, odlučio je da idemo u proboj prema Vinkovcima po pomoć, što smo i učinili u noći toga 11. studenoga, s tim da smo se razdvoji na dvije skupine, a moja skupina je do Vinkovaca došla dan nakon prve”, kaže Majić i dodaje kako je namjera bila vratiti se odmah drugi dan s nekoliko stotina branitelja u Vukovar, što je, kako kaže, odobrio i predsjednik Franjo Tuđman. No za povratak se odlučio 49 branitelja, a iz Vukovara su se već izvlačile grupe branitelja, tako da se u Nuštru odlučilo da se ipak ne ide prema Vukovaru.
“Meni se u proboj nije išlo, ali uvjerio me prijatelj da ipak krenem, jer su Srbi nadirali sa svih strana i nije više bilo načina da ih se zaustavi. Bila je to jedna konfuzna situacija. Ostali smo bez punjenja za 'ose'. Nismo znali ni da su Bogdanovci pali 10. studenoga, niti kakvo je stanje u pojedinim dijelovima Vukovara. Na kraju smo na Trpinjskoj cesti ostali samo Josip Kulaš i ja, potpuno iscrpljeni i slomljeni”, priča Majić, ističući kako bi opet, ako bi trebalo, sve ponovio. Spirala zla te se 1991. jednostavno nije mogla zaustaviti, naglašava.
Ne mogu oprostiti srpskoj strani ubojstva medicinskih sestara, doktora, električara... običnih građana
"Možemo sada pametovati kako bi i što bi, ali u okolnostima koje su tada bile bilo je teško donositi bilo kakve odluke jer nije bilo informacija. Krasilo nas je nevjerojatno zajedništvo i to je bio i ključ našeg otpora. Ono što srpskoj strani ne mogu oprostiti ubojstva su običnih ljudi, građana Vukovara. Jedno je kada netko pogine u borbi. Međutim, kada idete ubijati medicinske sestre, električare, doktore, čistačice, kao što su ubijeni na Ovčari, to je neoprostivo", kaže Majić
Ističe kako ne zna za ubojstvo nijednog Srbina, a ako je toga i bilo, bilo je iz osvete jer su oni nekome ubili oca, majku, brata, ali to mogu biti samo pojedinačni slučajevi.
"Naša borba je čista k'o suza i to nam nitko ne može poreći. Naši borci su se držali pravila ratovanja jer im zapovjednici nisu drugačije dopuštali. Kada vidite te veličine koje su zapovijedale obranom Vukovara, to su sve kvalitetni ljudi koji nikada ne bi napravili krivi korak”, ističe i dodaje kako su ljudi velikog domoljublja i poštenja bili ključni u obrani Vukovara. “Pokušavam danas živjeti normalnim životom, mirno spavam jer znam da sam se borio za svoju kuću, svoju obitelj, prijatelje. Mogao si ili otići ili ostati, a ja sam ostao i nije mi žao”, zaključuje Stipe Majić, koji je nakon skidanja vojne odore istinu o Domovinskom ratu kao producent, scenarist i redatelj prenio i na filmsko platno kroz filmove “Srce Vukovara”, “Bogdanovci između zvijezda”, “Glavu dole, ruke na leđa”, “Otkrhnuti”, “Bitka za Vukovar”, “Ispod radara” i “Bitka za Dubrovnik”, a u najavi su još neki.
