Bavljenje karateom kao sportom, idealna je pretpostavka za razvijanje pozitivnih psihofizičkih osobina kod mladih ljudi, posebice u školskom uzrastu. Suprotno predrasudama koje borilačke sportove karakteriziraju nasilnim, karate svojim vježbačima primarno nudi disciplinu, poštovanje i samokontrolu kao osnovne pretpostavke za bavljenje ovim sportom.
Bilo da je riječ o katama (sustavno povezani slijed obrambenih i napadačkih tehnika), ili borbama (realno nadmetanje dva borca), osnovni cilj karatea je suparnika nadvladati vještinom, a ne “uništiti” ga.
Više o ovom sportu otkrila nam je Diana Hećimović, profesorica kineziologije i majstor zvanja u novom intervjuu iz serijala 'Svijet zdravlja'.
Kako to da ste počeli trenirati karate u ranom djetinjstvu, već sa sedam godina?
Karate je bio dio moje obitelji od malih nogu, budući da mi se tata bavio karateom. Kao i svako dijete koje traži u tim godinama nekakvu aktivnost za sebe, tako smo moja sestra i ja odlučile probati sa karateom. Moji roditelji su smatrali da sport mora biti sastavni dio zdravog razvoja, a nužno to nije morao biti karate, ali eto pokušala sam, svidjelo mi se već od prvih treninga te nikada nisam probala niti jedan drugi sport.
Diana Hećimović, Foto: Privatna arhiva
Koji su bili najveći izazovi i uspjesi u vašoj sportskoj karijeri kao karatistica?
Kao kod većine sportaša koji se ozbiljno bave svojim sportom najveći izazovi su ozljede, a kod mene ih je bilo dosta. Prilikom ozljede i odsustva sa ozbiljnih natjecanja kao što su Europsko i Svjetsko prvenstvo, veliki trud koji si ulagao u treninge i natjecanja pada u vodu, gubiš poziciju u svojoj težinskoj kategoriji te netko drugi zauzima tvoje mjesto. Teško je nositi se sa time, ali opet daješ sve od sebe da saniraš ozljedu te nastaviš dalje svojim putem. Odustajanje nije opcija. Među svojim najznačajnijim rezultatima izdvajam to da sam višestruka prvakinja Republike Hrvatske u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj kategoriji – osvojeno 3. mjesto pojedinačno i 3. mjesto ekipno Svjetsko juniorsko prvenstvo Cipar 2005. godine, 3. mjesto Europsko juniorsko prvenstvo Podgorica 2006. godine, 5. mjesto Europsko seniorsko prvenstvo Norveška 2006. godine. No, nažalost, smatram da je moja natjecateljska karijera završila jako rano, sa samo 24 godine.
Foto: Privatna arhiva
Koje vlastite uspjehe biste posebno istaknuli?
Smatram da je još jedan od izazova kod profesionalnih sportaša usklađivanje fakultetskih obaveza sa sportskom karijerom, a iako mi se nekoliko puta kroz studiranje činilo da neću uspjeti uskladiti sve, ipak sam uspješno završila fakultet. Iznimno je važno imati diplomu u rukama jer mi je ona omogućila daljnji rast kroz moj sport. Velikim uspjehom smatram osnivanje vlastitog kluba zajedno sa svojim suprugom Petrom Hećimovićem koji je također kineziolog te profesor kineziologije. Osim stvaranja svog kluba, koji mi omogućava daljnji rast u karateu kroz ulogu trenerice, u svibnju 2022. sam postala Glavni tajnik Zagrebačkog karate saveza što mi omogućuje i razvoj sporta na nekoj većoj razini.
Obzirom na dugi staž, je li jednostavnija uloga sportaša odnosno natjecatelja ili trenera?
Dok sam bila u ulozi natjecatelja mislila sam da je trenerima lako i da se ne nose sa puno stvari koje sportaš proživljava – trema, nesigurnost i strah od neuspjeha. Moram priznati da iz današnje uloge trenera proživljavam sve to samo možda još na jednoj većoj razini jer iako je natjecatelj sam na tatamiju, odgovoran si indirektno za njegov uspjeh ili neuspjeh. Moram priznati da je uloga trenera puno zahtjevnija i kompleksnija.
Koji su ključni principi i vrijednosti koje nastojite prenijeti svojim sportašima kroz karate?
Filozofija našeg kluba je omogućiti psihofizički razvoj za svu djecu. U početku je klub bio dosta fokusiran na djecu sa poteškoćama u razvoju, koju smo pokušavali integrirati u redovne grupe. Razvijamo karate od početka kroz karate školu te smo ponosni da su sva djeca koja su prošla kroz naš klub školovani karataši sa poznavanjem karatea kroz obje discipline – kate i borbe. Kasnije uključujemo djecu u sustav natjecanja kroz koji razvijaju ne samo sportske, već i životne vrijednosti. Karate je sport koji, po mom mišljenju, itekako razvija samopouzdanje, samodisciplinu, uzajamno poštovanje. Isto tako, smatram da su današnji izazovi natjecanja jako zahtjevni pa se neka djeca jednostavno ne snađu i odluče da se ne žele baviti natjecateljski karate sportom, a naša uloga kao trenera je u tom slučaju da i to dijete izvuče najviše od karatea. Karate je, osim sporta, također i jedna vrijedna vještina koja će, ukoliko se dijete i ne uključuje u sustav natjecanja, razvijati sve životno važne vrijednosti.
Foto: Privatna arhiva
Kako to da ste se odlučili na osnivanje vlastitog Karate kluba Kaptol?
Nakon što smo završili fakultet, suočeni s teškoćama u pronalaženju posla u struci, iako smo oboje kineziolozi s iskustvom (suprug je i bivši karate reprezentativac), donijeli smo odluku koja nam je izgledala kao jedini logičan korak. Umjesto čekanja na priliku, odlučili smo graditi vlastitu priču. 2014. godine pa smo otvorili Karate klub Kaptol – zajedno smo krenuli u ostvarivanje tog cilja, postajući samostalni treneri nakon što smo prethodno radili kao pomoćni treneri u drugim klubovima.
Možete li podijeliti neke od najponosnijih trenutaka iz vaše karijere kao trenerice, kada ste vidjeli napredak ili uspjeh svojih učenika?
Sportski uspjeh je jedna jako lijepa stvar, posebno za trenera jer ipak natjecatelj je dio tebe, ti si ga sve naučio i njegov uspjeh je tu i tvojom zaslugom. Neopisiv je to osjećaj, ali za mene su neke druge stvari puno važnije – počevši od malih uspjeha koje drugi ne vide i ne cijene kao sportski uspjeh. Kada vidiš promjenu djeteta nabolje, kada znaš da usmjeravaš dijete da postane čovjek sa pravim životnim vrijednostima, kada dobiješ zahvalnost roditelja jer te cijene kao osobu koja utječe na razvoj jedne mlade osobe u pozitivnom smislu, to su za mene najponosniji trenuci jer smatram da je trener osoba koja uvelike ima utjecaj na oblikovanje mlade ličnosti i da je moja odgovornost pomoći i usmjeriti dijete na najbolji mogući put.
I za kraj, obzirom na dugi niz godina u ovome sportu, jeste li ikada pomislili promijeniti i početi trenirati nešto drugo?
Nikad nisam razmišljala o drugom sportu, a do fakulteta nisam probala niti jedan drugi sport jer je karate za mene bio sve. Mogu reći da i danas zaista živim karate, kako na poslovnom putu kroz posao, tako i privatno, kroz sve vrijednosti koje me je ta borilačka vještina i sport naučio. Kod mene je karate ljubav na prvi pogled i vjerujem da ću u tom sportu ostati cijeli život.
Foto: Privatna arhiva
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
