24. veljače, datum je koji je promijenio Europu i svijet, kao nijedan drugi dan od Drugog svjetskog rata. Godinu dana od početka 'specijalne vojne operacije' kako ju je nazvao ruski predsjednik, napad na Ukrajinu ostavio je tu zemlju dobrim dijelom opustošenom sa milijunima raseljenih diljem Europe, a svjetski poredak doživio je nezamislive promjene u međunarodnim i ekonomskim odnosima.
Nakon ponižavajućih vojnih neuspjeha od početka invazije, demilitarizacije, zauzimanja Kijeva i svrgavanja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Rusija pokušava povratiti što više teritorija koji je u prvim danima rata zauzela 'blitzkriegom'. Kako je Ukrajina oslobodila određene dijelove teritorija, Rusi ne odustaju i žele popravni iz vojne strategije.
Kada su Rusi u rujnu najavili mobilizaciju, bile su jasne dvije stvari, velika ofenziva je pred vratima i mobilizirani neće biti spremni do veljače ili ožujka. Upravo to se i događa.
Ruska vojska bila je prisiljena zbog jakog protunapada Ukrajine i nedostatka kadra povući jedinice s teritorija i pozicija koje su bile teško branjive. Neupitno je kako je bio presudan ukrajinski moral i motiv, te zapadno oružje. Kruna svega je bilo oslobađanje Hersona i povlačenje Rusa preko rijeke Dnjepar. Međutim sa vojnog gledišta, to je bilo sasvim logično i normalno. Daljnji tijek rata pokazao je, kako sam već analizirao, da su tim potezom Rusi zaustavili ukrajinsko napredovanje.
Situacija se od tada neznatno mijenjala, uz ogromne žrtve na obje strane.
Sami djelatnici ukrajinske obavještajne službe, potvrđuju kako je ovo samo predigra, odnosno uvod u puno veću rusku ofenzivu, kao i da odlučujuće bitke tek predstoje. Osim toga podaci do kojih su uspjeli doći, o tehnici i naoružanju su zastrašujući.
Rusi su navodno nagomilali oko 2000 tenkova, 4000 borbenih i oklopnih vozila, 3000 topova, 1000 višecijevnih raketnih sustava, te 500 zrakoplova i isto toliko helikoptera.
Ako su brojke i upola točne, Ukrajinu očekuju teške borbe. Uz oko 200-250 tisuća jesenas mobiliziranih vojnika, a koji su već na teritoriji Ukrajine, te isto toliko onih koji su na teritoriji Rusije i Bjelorusije, moje su procjene da Rusi žele završiti zauzimanje cijele oblasti Luhanska i Donjecka.
Foto: Shutterstock
Ne smijemo zaboraviti kako su Rusi ovu ofenzivu počeli samo sa snagama stacioniranim u Ukrajini, ostale snage su u pričuvi na teritoriju Rusije i Bjelorusije.
Kako sam u prošloj analizi naveo, odlučujuće bitke će se voditi za Vuhledar i Bakhmut.
Pošto su Rusi zauzeli Soledar, a kontroliraju pravac Bakhmut - Slavjansk, te također i druge pravce ulaska i izlaska iz grada, postoji realna opasnost od opkoljavanja tamošnjih ukrajinskih oružanih snaga.
Točan je podatak koji mediji objavljuju, da se borbe vode za svaku ulicu i kuću. Rusi žele Bakhmut potpuno odvojiti od ostatka Ukrajine. Kako kontroliraju ulazno-izlazne pravce iz grada, sljedeći korak je zauzimanje prigradskih naselja. Kada govorim o ulazno-izlaznim pravcima, tu mislim na autoputeve i ceste. Osim tih puteva, naravno da postoje i "poljski putevi" opskrbe, koji se i vide na snimkama društvenih mreža.
Grad Vuhledar bitan je jednima i drugima, kao raskrižje dviju fronti, istočne i južne, te kao željeznička poveznica Krima i ove dvije oblasti.
Ako Ukrajina namjerava osloboditi Krim, Vuhledar ne smije biti zauzet. Tim pravcem ide sva ruska opskrba dva fronta, te Krima. Osim Kerčkog mosta ovo je Krimu žila kucavica. Pošto je Vuhledar na maloj uzbrdici, a oko njega je ravnica, konfiguracija terena je vrlo nepogodna za napadače. Zbog svega toga su u proteklim danima u napadima imali ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici.
Također je očigledno kako Rusi žure, jer kasni isporuka zapadnog oružja Ukrajini.
Kronično nedostaje, streljivo, projektili, granate i slično. Zapadna uspavanost i opuštenost, sada ima svoje posljedice.
Procjena je da Ukrajina troši više streljiva i projektila, nego što Zapad može proizvesti. Osim toga, zbog tempa ispaljenja i količine, dolazi do sve veće potrebe zamjene cijevi na svoj vrsti naoružanja ili do neupotrebljivosti istog.
Foto: Shutterstock
Trenutno Ukrajina vodi mrtvu trku sa vremenom.
U analizi dosadašnjih uspjeha, moram napomenuti da su Rusi uspjeli okupiti bitne saveznike, te da polako u svijest svojih građana usađuju ideju borbe protiv nacizma i fašizma, rade na destabiliziranju Balkana i Moldavije te se trude svijetu pokazati, kako su još uvijek dovoljno jaki da u tijeku najžešćeg rata provode vojne vježbe u Južnoj Africi.
Kad pak govorimo o destabilizacija Balkana, prvenstveno mislim na Srbiju, Crnu Goru i BiH, kako bi se težište rata malo prebacilo i na ove prostore. Događaji u Srbiji proteklih dana i tjedana, te zabrana ulaska boksača iz Budve i navijača Partizana "Grobara" u Moldaviju, govore tome u prilog.
Ipak, unatoč prognozama, Ukrajinci su uspjeli stati na noge, zaustaviti rusko napredovanje, osloboditi dio teritorija, probuditi nacionalnu svijest i pokazati Europi i svijetu da se rađa nova vojna sila i da ništa više neće biti isto.
Što se tiče gubitaka, oni su ogromni na obje strane.
Sa psihološke strane gledano, logično je da u ovakvom ratu jedna strana, povećava gubitke druge, a svoje umanjuje. Smatram kako se pravi broj poginulih i ubijenih, nikad neće saznati. Slično kao i nakon Domovinskog rata. Trenutna procjena je oko 200, 250 tisuća poginulih i ranjenih na obje strane. S tim da Ukrajina ima puno i civilnih žrtava te određen broj nestalih, koji ovdje nisu ubrojani. Rusija definitivno skriva broj i tijela poginulih, jer ih sahranjuje na čudnim lokacijama. Osim toga kruži priča o pokretnim kamionima krematorijima, koji prikupljaju tijela i odmah ih spaljuju.
Trenutni događaji na fronti, upućuju na to, kako se ide do kraja. Tu mislim, na jednu i drugu stranu. Odnosno do konačne pobjede ili poraza, Ukrajine ili Rusije. Predsjednik Zelenski poslije ovih razaranja i žrtvi, ne može pristati na nikakav mir i ustupke, a Putin ne smije. Bilo kakvi dogovori za "zelenim stolom", bez poražene jedne ili druge strane, doveli bi ih do vlastite političke, a i osobne smrtne presude. Jednostavnije rečeno pukovnik ili pokojnik.
Ukoliko Ukrajina dobije na vrijeme zapadno naoružanje i tehniku, mogla bi krenuti sa protuofenzivom za oslobađanje ovih dviju oblasti i Krima. U tom slučaju ostaje upitan samo moral i motiv ruske vojske, jer unatoč naoružanju i tehnici, bez ljudskog faktora se ne može.
Vezano uz moguću protuofenzivu, bitno je i stacioniranje fronta, odnosno mogućnost uključenja Bjelorusije i anektiranog dijela Moldavije. Njihovim eventualnim uključivanjem u rat, dodatno bi se razvukao front na još dvije strane.
Nije Putin tek tako stacionirao oko 20 tisuća vojnika u Bjelorusiji i opozvao dekret o suverenitetu Moldavije iz 2012. godine.
Uza sve navedeno, a bez obzira na volju i želju Ukrajinaca, vratiti Krim, biti će jako teško. Ne smijemo zaboraviti da Putin ima više razloga, zbog kojih ne smije izgubiti poluotok.
Prvi je crnomorska flota, drugi je u tom slučaju, njegova politička, a možda i osobna smrt. Treći je razlog što bi oslobođenje Krima moglo potaknuti, raspad Rusije kao države.
U svemu tome, nadam se kako neće posegnuti za nuklearnim naoružanjem, kao slamci spasa i očajničkom potezu.
Za cijeli svijet najbolje bi, vezano za Putina, bila jedna od dvije opcije, projekt "Noina arka" ili njegova smrt.
