Kad se u nekoj sredini ubije dijete, govorimo o nezamislivoj tragediji.
Kad se u roku od nešto više od dva mjeseca ubije dvoje osnovnoškolaca, onda bi svi alarmi, barem u toj sredini, valjda morali biti aktivirani. Međutim, ovi nezamislivi gubici koji su se sredinom rujna i početkom prosinca dogodili u jednom gradu u središnjoj Hrvatskoj prošli su gotovo nezapaženo, najprije prekriveni velom šutnje, potom i utopljeni u predblagdanskom šušuru. A tema je to koja otkriva bolnu istinu o mentalnom zdravlju mladih. Htjeli mi to sami sebi priznati ili ne, naša se djeca ne osjećaju dobro, svaki peti maloljetnik pati od anksioznosti ili depresije, piše Večernji list.
Roditeljski pritisak da postignu famozni prosjek 5,0 sve je jači, ispada da je to često jedino što nas zanima jer s djecom razgovaramo u prosjeku sedam minuta dnevno, i to uglavnom o školi. Još od najranije dobi u ruke im guramo mobitele, da se zabave i umire, jer je nama tako lakše. I onda se čudimo (pitanje je i osvijestimo li) što statistike naposljetku pokazuju kako su u samo jednoj godini mentalni poremećaji djece i mladih u Hrvatskoj porasli za gotovo 300 posto, a pokušaji suicida djece mlađe od 14 godina za 280 posto. Sve više ih se i samoozljeđuje. U porastu su i poremećaji spavanja i hranjenja.
U svom izvještaju Stanje djece u svijetu 2021. UNICEF navodi da oko 44 tisuće adolescenata u dobi od 10 do 19 godina u Hrvatskoj ima problema s mentalnim zdravljem: “Stigme i mitovi o mentalnome zdravlju djece i mladih smanjuju mogućnost da će potražiti pomoć, ali i da će im potrebna pomoć i podrška biti pružene. Djeca i mladi s problemima, kada progovore, kažu da im može biti teže podnijeti odbijanje, nerazumijevanje i diskriminaciju povezanu sa stigmama o mentalnom zdravlju od samog njihova stanja”, navodi UNICEF u čijem izvješću stoji i kako je u svijetu samoubojstvo četvrti najčešći uzrok smrti među adolescentima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, polovina svih mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine, a 75 posto do sredine 20-ih godina. Većina ih ostane neprepoznata i neliječena. No bez obzira na to što se poremećaji mentalnog zdravlja uglavnom javljaju tijekom adolescencije, prema podacima UNICEF-a samo je jedna trećina ulaganja u istraživanje mentalnog zdravlja usmjerena na mlade ljude. Mi odrasli, očito, nikako da shvatimo kako je mentalno zdravlje jednako važno kao i ono fizičko te da se mnoga djeca i mladi s problemima mentalnog zdravlja nose u tišini, sama. Cijena te tišine iznimno je velika – za njih, njihove obitelji, ali i za cijelo društvo.
Dok se školski hodnici i dalje ispunjavaju svakodnevnom užurbanošću, iza osmijeha i tišine možda se skrivaju pitanja i vapaji za pomoć, slične priče kakve su imale dvije djevojčice koje su digle ruku na sebe jer se sa svojim nevoljama nisu mogle nositi. Koliko smo kao društvo spremni prepoznati znakove i pružiti ruku onima kojima je najpotrebnija? Koliko tragedija treba da se suočimo s ozbiljnošću ovog problema i da prestanemo o njemu šutjeti?
