Kršćanski svijet slavi rođenje Isusa Krista od davnina, a dan Isusova rođenja smatrali su i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Europi početak nove godine bio je na Božić.
Kršćanski filozof Aurelije Augustin (4./5. stoljeće) smatrao je kako se u Božiću "Bog počovječio da se čovjek može pobožanstveniti".
Dan Isusova rođenja smatrao se početkom nove godine
Hrvatska božićna pjesma "Narodi nam se kralj nebeski" sa stihom "Na tom mladom letu veselimo se" upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Crkva je tek 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.
Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim određenjem. "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama..."
Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog..."
Nakon Božića slijede blagdani Svetoga Stjepana, Svetog Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina.
Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način kao dio njegove etnografske baštine.
Otajstvo Božića odražava se u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, osobito u spletu običaja i božićnim pjesmama. Pjesme su radosne i sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.
Hrvatski božićni običaji
U južnohrvatskim krajevima za božićno doba karakterističan je bio običaj biranja kralja. Vremenski je smješten između Božića i Sveta Tri Kralja, osobito dva dana iza Božića, kada bi se birali kralj ili knez, koji je imao svoje oznake – štap i krunu.
Slično tomu bio je izbor seoskoga kralja – to je identični božićni i novogodišnji izbor kralja sa 'znacima vlasti, pratnjom, čašćenjem'. Taj se dio tradicijske kulture, kako je zabilježio hrvatski etnolog Milovan Gavazzi, počeo gubiti u prvoj polovici 20. stoljeća.
Etnolozi smatraju da je izbor seoskoga kralja ostatak drevne hrvatske tradicije povezane sa sjećanjem na izbor narodnih vladara.
Advent ili došašće vrijeme je pripreme za rođenje Isusa, a sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta, do Kristova dolaska.
U novije vrijeme sve je prisutniji znak adventa adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, tako da nema početka ni kraja, što simbolizira vječnost.
U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom do Božića gore sve četiri.
Božićna pšenica, badnjak i slama...
Do danas se sačuvao običaj sijanja u posude božićne pšenice, kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Sv. Barbare ili Sv. Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika.
Do Božića pšenica naraste i ukrašava božićni stol, a tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Pšenica se ovija hrvatskom trobojnicom, a nakon Božića se daje pticama jer se ništa iz svetog doba ne smije baciti.
U selima su danas gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranja slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično radio glavar kuće, označavao je službeni početak proslave Božića.
U Hrvatskoj se do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je taj običaj u njemačkim pokrajinama živ od 16. stoljeća.
