Britansko Carstvo, jedno od najvećih i najpoznatijih monarhija na svijetu te ujedno jedno od najvećih Carstava u povijesti, uveliko je promijenilo svoje naličje unazad 100 godina. Po završetku Prvog svjetskog rata i stupanjem na snagu mira iz Versaillea 1919. godine, ovo Carstvo rasprostiralo se po svim dijelovima planete, prekrivajući 25% njezine površine. Stoga niti ne čudi da je u to vrijeme nosila nadimak Carstvo u kojem Sunce nikad ne zalazi. Nije samo veličina Carstva bila ta koja je utjecala na stvaranje britanskog brenda, već i njezini velikani poput Williama Shakespearea, Charlesa Darwina, Charlesa Dickensa, David Beckhama, James Bonda i brojnih drugih od kojih svakako treba spomenuti britanske političke figure. Gledajući iz perspektive ljudskih osobina, Britanija se oduvijek smatrala uštogljenom i tradicionalistički nastrojenom.
Ovo Carstvo, koje je po ustroju parlamentarna monarhija kroz povijest pamti vrlo zanimljive monarhe i premijere, a posebice unazad 100 godina tijekom kojih se izmijenilo pet monarha te 27 premijera od kojih svakako treba navesti Georga V, Edwarda VIII, Elizabetu II, Nevillea Chamberlaina, Winstona Churchilla, Margaret Thatcher, Tonyja Blaira, Borisa Johnsona i još druge. Većina njih je utjecala na stvaranje i jačanje nacionalnog brenda koje je po mnogočemu bilo drugačije od ostalih nacionalnih brendova. Tu svakako treba izdvojiti rekordere po kratkom boravku na vlasti kao što su kralj Edward VIII koji se tijekom 1936. godine zadržao na vlasti svega 327 dana jer je umjesto vlasti odabrao ljubav. Edwardu VIII, po kratkotrajnoj vlasti, pridružuje se britanska premijerka Liz Truss koja je 44. dan otkako je stupila na vlast zatražila da odstupi s istog mjesta pa se tako formalno kao premijerka zadržala 50 dana. S druge strane, kraljica Elizabeta II (70 godina i 215 dana) te Margaret Thatcher (11 godina i 209 dana) zadržale su se najduže na vlasti kao kraljica, odnosno premijerka.
Činjenica je kako je navedeno razdoblje bilo izazovno za održavanje britanskog utjecaja na globalnoj pozornici pa su se tako više-manje uspješno nosili s izazovima kao što su velike ekonomske krize (1929-1933, 2008-2009), Drugi svjetski rat (1939-1945), pristupanje i izlazak iz EU (1973-2020), OI London 2012 itd.
U međuvremenu, osim što je Britanija eksploatirala različite resurse iz svojih kolonija, istovremeno je još snažnije prihvaćala nove došljake na Otok. U početku, odnosi između Monarhije i lokalnog stanovništva prema došljacima nisu bili blistavi te se javljao niz problema zbog kulturoloških razlika i sukoba među različitim tradicijama. U to vrijeme, novopridošlice iz Indije, Pakistana, Bangladeša i ostalih zemalja bile su vođene politikom asimilacije manjinskih skupina. Uštogljeno i tradicionalno britansko društvo nije ih željelo asimilirati u svoje redove smatrajući ih sebi ne ravnima i promatrajući ih s visoka. Životni uvjeti, razina obrazovanja, mogućnosti napredovanja, otpor prisilnoj asimilaciji i sl. bili su prije svega diskriminirajući za došljake, što je samo još više rezultiralo njihovim nezadovoljstvom i ''sukobom'' s domicilom. Shvativši da je ovaj model neprovediv u djelo, Kruna je shvatila kako je mora pronaći drugo rješenje pa se pristupilo integraciji došljaka u britansko društvo, omogućujući im veća prava i stavljajući ih u isti red s domaćim stanovništvom. Kako je vrijeme prolazilo, došljaci su postali Britanci s kolonijalnim naslijeđem, ali isto tako oni koji vode velike biznise u Britaniji, ali i oni koji sudjeluju u kreiranju britanske politike.
Štoviše, među politički najmoćnijim ljudima u Britaniji danas se mogu naći dva Britanca porijeklom iz kolonijalnih zemalja, od kojih je jedan od 2016. godine obnaša funkciju gradonačelnika glavnog grada (Sadiq Khan), a drugi je odnedavno postao premijer (Rishi Sunak). Obojica su vrlo zanimljiv primjer posljedica imperijalne povijesti Monarhije, ali i procesa globalizacije što ujedno stvara jedno novo lice Britanije. Dok gradonačelnik Londona dolazi iz redova Laburističke stranke, novi premijer je član Konzervativne stranke što isto tako ukazuje na pluralizam u britanskom društvu i među njezinim građanima. Doduše, prvi je izabran demokratskim putem dok je drugi instaliran na vlast nakon ostavke premijerke Truss.
Kako će se njihova vlast odraziti na Britaniju i njezin globalni imidž, teško je za pretpostaviti, ali jedno je sigurno, kao i njihovi prethodnici, svakako će svojim djelovanjem utjecati na njezin imidž, pod pretpostavkom da se dovoljno dugo zadrže na vlasti. Jer koliko se za sada čini, niti Khan niti Sunak ne doimaju se uštogljenima, a još manje tradicionalistima. Stoga, ostaje otvoreno pitanje je li ovo trenutak kada Britanija, nakon Brexita, smrti najdugovječnije kraljice te s djecom imigranata koja vode glavni grad i Parlament, polako ''ubija'' ponekad simpatičnu britansku uštogljenost i stvaraju neki novi stereotip? Nalazimo li se u vremenu kada se ''stara uštogljena Britanija'' pretvara u novu modernu Britaniju?
