Privođenje jednog liječnika iz Kliničke bolnice Sveti Duh u Zagrebu prošle srijede, a zbog optužbe za primanje mita od pacijenata, iznova je potencirao niz pitanja u vezi s raširenom korupcijom u hrvatskom javnom zdravstvu. U tom primjeru su posrijedi bile usluge poput prekorednih operacija ili izdavanja potvrda radi odgode sudskog postupka za koje je dotični kirurg nezakonito uzimao novac, pa se predmet čini razmjerno jednostavnim. No, prema glavnini medijske intonacije na tu temu, tek manji dio korupcije u zdravstvenom sektoru tiče se osnovne relacije između liječnika i pacijenata.
Ako je suditi po većini onog što se proteklih dana moglo čuti o korumpiranom zdravstvu u RH, naime, žarište problematike potječe od politički već davno omogućenog neprincipijelnog prodora medicinskog privatnog sektora u sustav javnog zdravstva. Širenje tržišta na komercijalnu industriju zdravstvenih usluga izvršeno je pritom izravno na štetu postojećeg sustava, što je najviše došlo do izražaja kroz upropaštavanje primarne zaštite, oko čega danas čak postoji sasvim čvrst konsenzus u stručnoj i općoj javnosti. Ipak, još nije poduzeto ništa u smjeru sanacije faktično privatiziranih Domova zdravlja, inače temelja hrvatskog javnog zdravstva.
Javni interes nitko ne zastupa istinski
Na to se nadovezuju daljnji sistemski problemi kao što je, na primjer, rad kadra iz javnog sektora u privatnim klinikama, ali nauštrb obaveza u javnom sustavu. Tu su zatim i dubiozni postupci javne nabave opreme i materijala za bolnice i ostalo, ali i čitave političke afere s imenovanjima stranačkih imena na rukovodeće funkcije u medicinskim ustanovama, itd. „Može se tako nabrajati unedogled, dok svakodnevna praksa pokazuje da ljudi učlanjeni u stranku na vlasti drže kako su nedodirljivi, i da mogu činiti što žele, a to im se uglavnom i potvrđuje u realnosti“, kazala nam je Radmila Čahut Jurišić, predsjednica Sindikata zdravstva Hrvatske.
„Problem nastane gotovo samo onda kad se pojavi Ured europskog javnog tužitelja, EPPO", nastavlja ona, „ili se u protivnom nitko domaći, od nadležnih, uopće ne obazire. Recimo, kad je kod nas na Sušaku, u Rijeci, otvorena nova bolnica, praonica nije preseljena jer prostor za nju nije napravljen kako treba, i - nikom ništa. Jedan kolega prijavio je nepravilnosti, ali odbijen je i otpušten po izvanrednoj proceduri, a sad mu već tri godine sude. Privatni utjecaj je izrazito jak u političkoj sferi, javni interes tamo nitko ne zastupa istinski. To vam pak znači da će se ubuduće sve više liječiti samo oni koji imaju novac.“
„Svi ostali mogu se uzdati samo u sreću dok mjesecima čekaju pregled, jer prepušteni su sebi i slučaju“, rekla je Čahut Jurišić za DW. Kad je riječ o drugim vidovima zloupotrebe sustava u privatne svrhe, međutim, ona izdvaja činjenicu da nema kontrole rada kadra iz javnog sektora u privatnim ustanovama, gdje neki liječnici čak preusmjeravaju pacijente k potonjima. Predsjednica SZH-a tvrdi da se kolege ne usuđuju, čak ni kad bi željeli, prijavljivati takve prekršaje, a pojava je masovna. Prisjetila se tako i jedne ugledne pedijatrice koja je, nakon prijavljivanja izvjesnih nepravilnosti u svojoj instituciji, doslovno morala - napustiti Rijeku.
Korupcija u zdravstvu i dalje je tabu
„Našem ravnatelju svako toliko nešto otkriju, ali nitko mu ne može ništa, a on nipošto nije jedini takav poznat. Znate, liječnicima se nitko ne želi zamjeriti, jer su previše moćni, jer svakome trebaju kad su najslabiji. No rez se mora napraviti, ili od hrvatskog javnog zdravstva neće ostati ništa. Politika se mora maknuti od sustava upravljanja, ali ona najprije mora poduzeti prvi korak u regulaciji, mora zasjeći u sve to, umjesto da su u igru uvučene i stranke i sudstvo i inspekcija“, mišljenja je Radmila Čahut Jurišić. Na koncu, dodala je kako se i medicinske sestre rijetko usuđuju zamjerati liječnicima, uslijed hijerarhijske podređenosti.
S druge strane, upravo sestre i medicinski tehničari najviše svjedoče svim mogućim kršenjima zakona, bilo da se ona dešavaju među višim ili nižim kadrom, medicinskim ili administrativnim. Porazgovarali smo stoga i s Anicom Prašnjak iz Hrvatskoga strukovnog sindikata medicinskih sestara i medicinskih tehničara koja nam je najprije rekla da bi takvo stanje korupcije, kakvo vlada u zdravstvu, bilo strašno u svakom sektoru. „Ipak, naročito je grozno kad je posrijedi zdravstvo, gdje spašavamo živote ljudima, a sad smo zbog prekršitelja tamo okaljani svi", naglasila je ona.
„Nasuprot sebi imate ljude koji uzimaju kredite i prodaju kuće da bi se spasili“, protumačila nam je Prašnjak, „pa im dakle u tom jadu trebaju samo još korumpirani liječnici, oni koji će ih tražiti novac da brže dođu na red. No koliko god svi sve znali o tome, i dalje je to nekako tabu-tema. Aktualna ministrica zdravstva Irena Hrstić čini se zainteresiranom da nešto pokuša, mada se ne usuđujem predvidjeti da će uspjeti. Bojim se da u najvišim političkim i strukovnim krugovima nema volje da se ozbiljno intervenira, a od polovičnih rješenja nema napretka. Koliko god bilo raznih afera, za imenovanje ravnatelja i dalje je najvažnija bliskost vlastima.“
„Kozmetičke mjere, drugim riječima, samo dodatno pogoršavaju stvari. Bilo ih je mnogo kroz proteklih tridesetak godina, pa vidimo gdje su nas dovele. Sve je to krenulo još prije tri desetljeća, otprilike, kad je ministar bio dr. Andrija Hebrang i kad je napravljen prvi veliki korak u prepuštanju zdravstva tržištu. Zatim smo strmoglavo krenuli nizbrdo“, prisjetila se Prašnjak. Razjasnila nam je potom da su tada odbačene sve napredne vrijednosti u organizaciji sustava, one koje je postavio još slavni hrvatski i svjetski reformator zdravstva Andrija Štampar, osnivač Svjetske zdravstvene organizacije.
„Sami sebe prodali smo budzašto. Jako teško bi sad bilo vratiti sve natrag, jer svi drže pozicije koje su ugrabili i neće biti jednostavno svladati otpor. No bar da vidimo da se želi, da se krenulo, mislim da bismo dobili podršku javnosti. Ljudi vide da ostaju bez svega, da ih se direktno ugrožava, i sigurna sam da bi prepoznali istinski napor za spašavanje sustava“, smatra predsjednica Upravnog vijeća HSSMSMT-a. Zvuči to kao pomalo očajnički poziv na zajedničko djelovanje struke i najšire javnosti, ali i kao poruka da tome nema alternative ako se hrvatsko zdravstvo doista želi spasiti.
