"Teatar uvijek prenosi narativ svoga vremena pa tako, unatoč tome što ova predstava nije politička, publika neće prestati razmišljati o političkim implikacijama", rekao je Rozenberg Hini. On dolazi iz Izraela, "u kojemu je sve političko i gotovo svaka predstava nosi aktualnu političku poruku, čak i kada se prikazuje francuska ili šekspirijanska drama".
U njegovoj režiji "Ubojstva", kaže, postoji nekoliko "političkih uboda" no on se drži podalje od politike i u fokus stavlja obične male ljude zahvaćene ratom, "ma gdje bili". "Moja je poruka jasna: umorni smo od ratova, sada zaslužujemo zagrljaj. Zagrebačkoj ću publici predstaviti snažnu priču briljantnog dramatičara Hanocha Levina protkanu pokretom i glazbom, i nadam se da će ih dirnuti u srce", kazao je.
Glumac i kazališni redatelj rođen u Tel Avivu u Zagreb je došao na poziv ravnateljice Drame HNK Nenni Delmestre, koja je prije dvije godine na festivalu IsraDrama International Exposure vidjela hvaljenu predstavu koju je postavio u kazalištu Beit Lessin u Tel Avivu i oduševila se. "I evo me, u posljednjem tjednu proba. Zahvalan sam upravi HNK-a Zagreb na ovom uzbudljivom iskustvu", govori Rozenberg.
Teatar kao sredstvo borbe za bolji svijet
Rozenberg trenutno režira u tri najbolja izraelska kazališta i profesor je na Telavivskom sveučilištu, a u režiju je uplovio iz glume, koju je studirao i njome se profesionalno bavio 17 godina. To mu, kaže, omogućuje sveobuhvatniji pristup čitavom procesu.
"Volim raditi estetsko kazalište, koje je uzbudljivo, smiješno, često kombinira ples, ponekad i pjevanje i video. No, najvažnije mi je da kroz njega šaljem snažnu i aktualnu poruku. Koristim teatar kao sredstvo borbe oko problema koje smatram važnima, nadajući se da ću potaknuti na razmišljanje i posredovati barem jedan mali korak naprijed prema boljem svijetu", kaže redatelj.
Nakon poziva u Zagreb, odmah je znao da će tu raditi predstavu izraelskoga autora. Hanocha Levina odabrao je jer je riječ o jednome od najistaknutijih suvremenih izraelskih pisaca, pjesnika i dramatičara, čija je drama "Ubojstvo" iz 1997. osobito aktualna danas, kada se u Europi odvija novi rat.
"Ubojstvo" je podsjetnik na to gdje ne želimo biti
"Na ideju da postavim 'Ubojstvo' došao sam nakon izbijanja rata u Ukrajini. Navikao sam na ratnu situaciju na Bliskom istoku, ali bratoubilački rat između Rusije i Ukrajine doista me šokirao", kaže Rozenberg.
"Ubojstvo" kroz tri povezane priče razvija uznemirujuću priču o nasilju, osveti i neprekinutu lancu kažnjavanja što se događaju u politički turbulentnome okruženju. Rozenberg ju je postavio univerzalno – njegovo se "Ubojstvo" može odvijati bilo gdje u svijetu.
"Ovom snažnom predstavom želim reći da je rat strašna stvar za sve uključene, jer uvijek postoje samo strana koja gubi i strana koja gubi malo manje. Svakome ocu koji izgubi dijete život je uništen, bez obzira je li njegova zemlja dobila bitku", objašnjava. "Znam da je i Hrvatska prošla teške trenutke. Svaki rat ostavlja posljedice. Moja je predstava podsjetnik svima nama na to gdje se nikako ne želimo nalaziti i koliko to ovisi o svima nama, ljudima, građanima", dodaje.
Kazalište koje ne grebe danas ne može dugo trajati
Svojim djelima često uz satiričku oštricu, na rubu apsurda i ne štedeći nikoga, Hanoch Levin (1943.-1999.) uzburkavao je izraelsku javnu i kulturnu scenu.
"Levin je često do te mjere šokirao publiku da je to izazivalo otpor i toliki pritisak javnosti da su mu predstave skidane s repertoara. On u svom radu uvijek pleše po rubu između poezije i užasa, ljepote i ružnoće i njihovih dodirnih točaka. Njega ne zanima sredina. Publika to ispočetka nije mogla podnijeti; nije još bila spremna na tako nešto. On je bio ispred svoga vremena ali je svejedno još za života postao legenda", govori Rozenberg.
No, danas publika traži baš to: da joj se pokaže nešto što još nije vidjela, da ju se pokrene na način koji još nije doživjela.
"Kazalište koje nije relevantno, koje ne dira, koje ne grebe, takvo kazalište danas neće dugo trajati", smatra Rozenberg. On je, kaže, vrlo predan teatru i svojem radu i puno u njega ulaže, "no ja sam puno konzervativniji od Levina i nastojim svoje poruke prenijeti na nježniji i ugodniji način".
Za njega, Hanocha Levina posebnim čine trenuci u kojima likovi dijele svoje osjećaje s publikom tako da to drugi likovi ne čuju. "Ponekad je to veliki strah, ponekad velika ambicija, a može biti i nešto jako smiješno", govori.
"U ovoj predstavi postoje bolni trenuci koji me svaki put duboko ganu. Ne libim se malo zadržati u tim trenucima tuge, jer to je stvarnost našega svijeta danas. Ne vidim smisla u uljepšavanju stvarnosti ili ugađanju publici; trudim se podjednako dati težinu svim trenucima, i onim smiješnim i onim veselim i onima koje je čak i meni teško obuzdati", kaže redatelj.
Velika ansambl predstava
Rozenberg hvali talentirani kreativni tim, "nevjerojatnu" glumačku i profesionalnu ekipu HNK-a.
"Glumačku postavu čine kultni glumci, članovi glumačka ansambla HNK-a i mladi glumci koji još studiraju na akademiji. Svi su izvanredni u vještom prikazivanju ljudskih priča koje se nalaze iza onoga o čemu svaki dan slušamo na vijestima. Svi od prvoga trena slijede moju viziju s odanošću i povjerenjem, dajući sto posto od sebe u dvorani za probe. Predani su do kraja i unose srce i dušu u ovu predstavu, i doista mi je uzbudljivo raditi s njima", kaže.
U velikoj ansambl predstavi glume Dragan Despot, Filip Vidović, Luka Knez, Dominik Čičak, Tin Rožman, Milan Pleština, Jelena Otašević Babić, Rok Juričić, Vibor Kreković, Luca Anić, Lovro Juraga, Tesa Litvan, Barbara Vicković, Silvio Vovk, Lana Barić, Franjo Kuhar, Kristijan Potočki, Ivan Jončić, Marin Stević, Damir Markovina, Kristijan Petelin i Martin Kuhar.
Osobito je, kaže, uzbuđen što je dobio priliku raditi s glumačkim veteranom Draganom Despotom "koji je istodobno izvanredno i moćan i ranjiv". "On nosi lik oca toliko precizno da dira u srce čak i kada čini strašne stvari", govori.
Univerzalna priča s porukom: Slušajmo više jedni druge
Rozenberg je predstavu postavio univerzalno, u čemu ga, u oblikovanju scene, kostima, glazbe, prati autorski tim, čiji izraelski dio još čine dizajnerica scenografije Shani Tur i oblikovateljica svjetla Keren Granek.
Scenografija Shani Tur uključuje vreće pijeska, koje simboliziraju rat a ponekad i leševe, a tu je i jedno veliko sunce koje samo zalazi i nikad ne izlazi. "Dizajnerica svjetla Keren Granek naglašava nepreglednost prostora i stavlja u fokus maloga čovjeka suočenog sa svojom boli. Taj kontrast stvara snažan i dirljiv efekt i nadam se da će ga publika doživjeti", govori Rozenberg.
Kostimi Ane Mikulić univerzalni su, a bojama naglašavaju da postoje dvije strane "ali nećete shvatiti koja je točno unutarnja, nacionalna razlika". Boje se izmjenjuju kako se izmjenjuju scene, "kako bi se pokazalo da nema jake i slabe strane, ni pravog i krivog - predstava se fokusira na ubojicu i ubijene".
Raznolikost se očituje i u glazbi koju oblikuje Nikolina Belan. Uz neke njezine autorske skladbe, čut ćemo i Joea Cockera, pjesmu na ukrajinskom, dvije izraelske pjesme, Beatlese, pa čak i Mahlerovu simfoniju. Za predstavu je jako bitan i pokret, koji oblikuje Šimun Stankov, a autorski tim zaokružuje oblikovatelj videa Ivan Marušić Klif.
"Puno smo radili na tome da ovaj vrlo specifičan komad učinimo univerzalnim i tako ga približimo publici bilo gdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj", kaže Rozenberg. Želja mu je da predstava publici bude uzbudljiva i emotivna i da prenese poruku te potakne ljude na razmišljanje.
"Doista želim dotaknuti srca publike. Podsjetiti ih na to da su ljudska bića – ljudska bića, u ratu i u miru, da su ljudi koji su drukčiji od nas, koji dolaze s različitih mjesta, iz različitih kultura, s različitim uvjerenjima i željama, isto – ljudi. Hajdemo svi više slušati, biti više suosjećajni i voljeti više", poručuje.
