Ima li Hrvatska razvijenu industriju? Može li biti globalno važan sudionik pojedinih industrijskih grana? Koje uvjete treba ispuniti da bi se velike tvrtke odlučile na otvaranje podružnica u Hrvatskoj? Sve su ovo pitanja, naočigled vrlo jednostavna, a zapravo vrlo kompleksna te traže sistematične i detaljne odgovore.
Za početak, može se ukratko analizirati trenutno stanje naših industrija. Turizam je naša najveća i najjača industrijska grana, koja godišnje uprihodi otprilike 15% BDP-a. Iako je Hrvatska u svijetu itekako prepoznata kao turistička destinacija, u narednih deset godina jedan od većih izazova za hrvatsko gospodarstvo bit će osmišljavanje ekološki održivog, dugoročno stabilnog turističkog sektora, koji će po mogućnosti biti više imun na eksterne šokove.
Jedan od načina kako izvući dodanu vrijednost iz turističkih sezona je tehnološki potkrijepljena i samodostatna poljoprivreda. Trenutna situacija u hrvatskoj poljoprivredi nije najbolja, a u prilog tome ide činjenica kako smo po količini proizvedene pšenice samodostatni, a imamo potrebu za uvozom pšeničnih derivata poput kruha. Također, u jeku turističke sezone redovito nam nedostaje voća i povrća te smo ista prisiljeni uvoziti, a sadašnja razina samodostatnosti za povrće iznosi 65%, dok za voće svega 50%. Uslijed visoke inflacije, rata te nepredvidljivih dinamika u globalnim lancima nabave, poljoprivredna industrija dobiva sve veći značaj, a poprima i konotacije prvoklasnoga nacionalnog sigurnosnog problema. Naravno, treba napomenuti da su hrvatska vina i maslinovo ulje, ponajviše istarsko, stekli popularnost prije svega na temelju svoje kvalitete. Ovu činjenicu bi mogli iskoristiti za daljnji razvoj hrvatske poljoprivrede, gdje bi očito trebalo težiti kvaliteti sekundarnih proizvoda (npr. sok od jabuke), a ne natjecanju s velikim državama u proizvodnji primarnih proizvoda (npr. jabuka).
Dakako, postoje u Hrvatskoj i druge industrije koje su sve zapaženije, poput IT sektora. Pojedine hrvatske tvrtke su se već probile do samih vrhova na svjetskoj razini, kao što su Infobip, Five, Agrivi, Nanobit i mnogi ostali. Očito je da Hrvatska ima tehničkog znanja i ljudskog potencijala za ostvarenje ozbiljnih poslovnih planova. Vjerojatno najpoznatiji primjer toga je i tvrtka Rimac Automobili koja je krenula iz jedne garaže, surađuje s najjačim imenima u povijesti autoindustrije, a danas gradi veliki kompleks nadomak Zagreba u kojem će raditi približno tisuću ljudi. Nadalje, postoje u Hrvatskoj i tvrtke koje posluju uspješno već dugi niz desetljeća i projektiraju proizvode visoke dodane vrijednosti poput različitih vrsta transformatora grupe Končar. Tu su i nacionalne tvrtke INA i HEP, koje uz sve nedaće, i dalje imaju strateški značaj za Hrvatsku i njezine građane.
Prema indeksu ekonomske kompleksnosti (ECI) hrvatska industrija se nalazi na 32. mjestu i spada u industrije svijeta koje su više kompleksne, ali je i dalje najveći dio zemalja EU-a ispred nas. Podrobnije odgovore na trenutno stanje hrvatske industrije u europskim okvirima nudi izvanredni profesor na Sveučilištu u Dubrovniku Nebojša Stojčić. On tvrdi kako: „hrvatsku industriju odlikuje niži tehnološki intenzitet nego u ostalim zemljama središnje Europe te posljedično slabija zastupljenost visoko tehnološki intenzivnog izvoza u ukupnoj strukturi izvoza. Štoviše, obrasci trgovinske razmjene upućuju na to da u svim skupinama sektora hrvatsku industriju odlikuje nepovoljan omjer jediničnih vrijednosti uvoza i izvoza što je nalaz svojstven uvozno orijentiranim gospodarstvima ili zemljama sa gubitkom izvozne konkurentnosti“ (Gdje je industrija u Hrvatskoj danas?, Ekonomski lab, 2019). Isto tako, napominje važnost dviju pojava u današnjoj globalnoj industriji, a to su protekcionizam i umjetna inteligencija. Protekcionizam umanjuje inicijative za preseljenjem proizvodnje u zemlje u razvoju, dok umjetna inteligencija pripomaže smanjivanju troškova rada u radno intenzivnim industrijama, pa posljedično tome zemlje u razvoju nisu više toliko financijski primamljive.
Naravno, prilike za reindustrijalizaciju i dalje postoje, a to su prije svega nove tehnologije poput 5G/6G komunikacijskih tehnologija, infrastrukture oblaka (clouda), umjetne inteligencije, svemirske tehnologije i kvantna računala, koja će zasigurno uzrokovati promjene u općoj tehnološkoj paradigmi te značajne turbulencije u svijetu kibernetičke sigurnosti. Dobar primjer su već sada korišteni obnovljivi izvori energije te alternativni pravci za nabavu energenata u kojima Hrvatska kao „mediteranska vrata Srednje Europe“ može igrati jednu od ključnih uloga u budućnosti.
