Srbija je posljednjih godina unaprijedila svoju vojsku i sada je vojno najjača država na zapadnom Balkanu. Susjedne države su zabrinute zbog ekspanzionističkih težnji Beograda.
Planira li Srbija destabilizirati ili čak vojno napasti susjedne države, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu? Kosovska predsjednica Vjosa Osmani i njen kolega iz BiH Denis Bećirović nedavno su upozorili na taj scenarij. Osmani je u TV-intervjuu u rujnu rekla da postoji nada da se Zapadni Balkan pridruži Europskoj uniji i NATO-u, „ali preduvjet za to je da se Srbija tretira kao ono što jest: satelitska država Rusije, koja je produbila vojnu, ekonomsku i političku suradnju s Moskvom“, piše Deutsche Welle.
Bećirovićevo upozorenje o teritorijalnim aspiracijama Srbije pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u New Yorku bilo je još izravnije: „S govornice Opće skupštine Ujedinjenih naroda upozoravam svjetsku javnost da vodstvo Republike Srbije još jednom prijeti suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.
U stvari, Beograd već godinama masovno oprema svoje oružane snage suvremenim sustavima naoružanja: kupljeni su francuski borbeni avioni i ruski jurišni helikopteri, koje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić hvalio kao „leteće tenkove“. Osim toga, tu su i kineski protuzračni sustavi, koji su prebačeni iz Pekinga u Beograd ubrzo nakon ruske invazije na Ukrajinu. Bilo je i izvještaja da je Srbija kupila tisuće dronova od Irana, koje Rusija svakodnevno koristi za napade na ukrajinske gradove.
List „Economist“ je 2021. pisao da susjede plaši to što je Beograd u „šopingu oružja“. Ugledni švedski institut za istraživanje mira SIPRI objavio je 2022. da je proračun Beograda za obranu od 1,3 milijarde eura deset puta veći od kosovskog.
Vojna nadmoć
Vojnu nadmoć Srbije ilustrira njen inventar borbenih tenkova: s oko 250 tenkova, Beograd ima više tog oružja od svih ostalih bivših jugoslavenskih republika zajedno (za usporedbu, njemački Bundeswehr ima 295). Hrvatska je na drugom mjestu sa 75, Bosna i Hercegovinana trećem s 45, a slijedi Sjeverna Makedonija s 31. Ni Crna Gora, ni Kosovo nemaju tenkove.
To je vjerojatno jedan od razloga zašto je Kosovo prošle godine svoje male oružane snage u nastajanju opremilo turskim bespilotnim letjelicama Bayraktar, a ove godine i sa 250 američkih protuoklopnih projektila Javelin. Bez ta dva oružana sustava, koja ukrajinska vojska uspješno koristi u borbi protiv Rusije, neovisna Ukrajina više ne bi postojala u sadašnjem obliku.
Projekt Srpski svijet
Postavlja se pitanje zašto Beograd godinama gomila ogroman arsenal naoružanja, a da pritom nije bilo prijetnji od susjeda. Planira li predsjednik Vučić napasti susjedne zemlje, kako je upozorila kosovska predsjednica?
To se može zaključiti iz izjava, prijetnji i postupaka srpskog vodstva u Beogradu. Propagiranje projekta „Srpski svijet“, donekle umanjene verzije „Velike Srbije“ bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića, ima odjeka kod Srba u susjednim zemljama, Kosovu i Bosni i Hercegovini.
Milošević je umro u pritvoru Tribunala UN-a za ratne zločine u Haagu 2006. godine. Da bi ostvario svoj povijesni nacionalistički cilj za Srbiju, odnosno ujedinjenje svih područja bivše Jugoslavije naseljenih Srbima, devedesetih godina pokrenuo je četiri rata u kojima je poginulo preko 130.000 ljudi.
Nekoliko visokih dužnosnika srpske vlade već je služilo pod Miloševićem, uključujući predsjednika Aleksandra Vučića i ministra unutarnjih poslova Ivicu Dačića. Obojica su vodili Miloševićev propagandni aparat.
Početkom lipnja 2024. godine, Vučić je u Beogradu predvodio „Sveopći srpski sabor“ s predstavnicima Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije - strateški sastanak koji je suštinski formulirao plan za provođenje „Srpskog svijeta“ u „Sveopćoj srpskoj deklaraciji“. Kosovo se spominje kao dio Srbije, a Republika Srpska kao „nacionalni interes Srbije“.
Glasnogovornik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu osudio je to neuobičajeno oštro. Njemačka vlada smatra da je Sveopća srpska deklaracija „vrlo zabrinjavajuća i štetna za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Srbiju i sve zemlje Zapadnog Balkana“.
Bećirović je beogradski skup u svom obraćanju Ujedinjenim narodima komentirao ovako: „Destruktivna deklaracija tzv. Sveopćeg srpskog sabora, usvojena 8. lipnja ove godine u Beogradu, [...] nije samo deklarativni akt, već opasan državni dokument.“
Rat na Balkanu?
Nijedna od susjednih zemalja za koje se čini da su na meti teritorijalnih pretenzija Beograda nema oružane snage „spremne za rat“. Bez zaštite dviju zapadnih mirovnih misija, NATO-a na Kosovu (KFOR) i Europske unije u BiH (EUFOR/Althea), one bi bile laka meta za agresivni ekspanzionizam Beograda.
Posljednjih godina nekoliko demonstracija srpskih trupa na granici s Kosovom i napad srpske paravojne jedinice na kosovske sigurnosne snage izazvali su pomutnju i nemire. Takvim srpskim paravojnim napadima započeo je rat u Hrvatskoj 1991. i u BiH godinu dana kasnije.
Ti posljednji vojni incidenti možda su bili test Beograda. Međutim, budući da su reakcije SAD-a i NATO-a bile vrlo brze i oštre, Beograd je odustao. U kolovozu 2024. Washington je ponovno intervenirao, ovog puta s direktorom CIA-e Williamom Burnsom, koji je došao u Bosnu i Hercegovinu posebno kako bi zaustavio separatističke akcije vođe bosanskih Srba Milorada Dodika. Dodik je više puta inicirao korake za proglašenje neovisnosti Republike Srpske i naoružao tisuće pripadnika paravojnih jedinica. Političari u glavnom gradu Sarajevu pripremaju se za mogućnost da Republika Srpska krene sa secesijom. Ako dođe do oružanog sukoba i bosanski Srbi budu pod vojnim pritiskom, vrlo je vjerojatno da bi Beograd mogao poslati svoje tenkove u BiH kako bi ih spasio.
Stoga se ne može isključiti novi rat na Balkanu. A s obzirom na to da je Donald Trump ponovno preuzeo vlast u Washingtonu, potpuno je nejasno kako će se supersila SAD ponašati u takvom slučaju. Izgledni kandidat za mjesto ministra vanjskih poslova je bivši američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell. A on, zajedno s Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom, ima velike poslovne interese u Srbiji.
Aleksander Rhotert (*1970.) je autor i politolog. Studirao je političke znanosti i povijest s fokusom na međunarodne odnose i povijest Jugoslavije. Radio je za OESS, UN i EU između 1997. i 2016., uglavnom u BiH.
