Petnaest je godina prošlo otkako je Hrvatska ostvarila svoj prvi strateški vanjskopolitički cilj i postala članicom najmoćnijeg vojnog saveza svijeta NATO-a.
Zajedno s Hrvatskom Savezu je tada pristupila i Albanija. Bile su to 28. i 29. članica NATO-a.
Dva dana nakon toga, Hrvatska je prvi put sudjelovala na sastanku na vrhu država članica NATO-a, koji je 3. i 4. travnja održan u dvije države, njemačkom Kehlu i s druge strane Rajne, u francuskom Strasbourgu. Hrvatsko izaslanstvo predvodili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader.
Dvanaest godina u čekaonici
Prvi korak na putu prema članstvu Hrvatska je poduzela 1996. kada je podnijela molbu za ulazak u Partnestvo za mir (PfP), program koji je NATO pokrenuo za zemlje koje žele ući u taj vojno-politički savez te kao mehanizam za razvijanje vojnih i političkih odnosa s onim zemljama koje neće tako skoro ili neće uopće postati članicama.
NATO je deklarativno pozdravio hrvatske aspiracije, ali je Hrvatska čekala još četiri godine do ulaska u PfP. Tek 25. svibnja 2000. u Firenci, Hrvatska je službeno postala članicom toga NATO-ova programa, što je bio prvi korak u procesu pristupanja.
Dvije godine poslije Hrvatska dobiva poziv da sudjeluje u Akcijskom planu za članstvo (Membership Action Plan-MAP), drugoj stepenici do punopravnog članstva.
U travnju 2008. godine na samitu u Bukureštu, Hrvatska je zajedno s Albanijom dobila pozivnicu za članstvo. Radosnu vijest u Zagreb je osobno donio tadašnji američki predsjednik George W. Bush i u strastvenom govoru na Markovu trgu uskliknuo da Hrvatima više nitko neće uzeti slobodu.
Nakon toga su u dva kruga održani pregovori o pristupanju, koji su završeni u svibnju iste godine. Tada je i utvrđen je iznos koji će Hrvatska kao članica Saveza uplaćivati u zajednički proračun. Protokol o pristupanju potpisan je dva mjeseca poslije.
Slijedio je postupak ratifikacije Protokola o proširenju na Hrvatsku i Albaniju u svim zemljama članicama. To je, osim kratkog zapinjanja u Sloveniji, prošlo glatko u svim zemljama.
Nakon što su sve procedure završene tadašnji glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer uputio je 30. ožujka 2009. službenu pozivnicu za punopravno članstvo Republici Hrvatskoj, koja ga, naravno, prihvaća i dva dana kasnije službeno ulazi u Savez.
U Hrvatskoj je 2008. pokrenuta inicijativa za raspisivanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO, čemu se protivila vlada, smatrajući da je nepotreban, tvrdeći da se ulaskom ne gubi dio suvereniteta.
Tada je peticiju za raspisivanje referenduma potpisao današnji predsjednik Zoran Milanović, tada čelnik oporbenog SDP-a, koji je podržavao ulazak u NATO-a, ali je smatrao da se tako važna odluka treba verificirati na referendumu.
Inicijativa je propala jer nije uspjela prikupiti dovoljan broj glasova za raspisivanje referenduma.
Hrvati podržavaju članstvo
Hrvatska je i prije članstva u NATO-u sudjelovala u NATO operacijama i aktivnostima. U Afganistanu su pripadnici HV-a bili angažirani 17 godina, najprije u oparaciji ISAF od 2003. do 2015. a od 2015. do 2020. u misiji Odlučna potpora.
Hrvatska vojska sudjeluje u operaciju KFOR na Kosovu, od 2018. hrvatski vojnici sudjelujuju u NATO aktivnost Ojačane prednje prisutnosti u Poljskoj i Litvi, te u NATO aktivnosti Ojačane budnosti u Mađarskoj te s dva pripadnika u misiji u Iraku.
Hrvatska ratna mornarica sudjelovala je do svibnja prošle godine u operaciji Sea Guardian u Sredozemlju, pod vodstvom NATO-a.
Prema zadnjem izvješću NATO-a objavljenom sredinom ovoga mjeseca, Hrvatska je među članicama NATO-a koje još nisu dosegnule zacrtani iznos od dva posto BDP-a izdvajanja za obranu. Prema procjeni za prošlu godinu na to je potrošila 1,75 posto svoga BDP-a.
Hrvatska je najbliže cilju od dva posto bila 2021. kada je plaćena najveća tranša za nabavu borbenih zrakoplova Rafale - 1, 97 posto BDP-a. Sljedeće, 2022. to je palo na 1,79 posto.
Hrvatska je po glavi stanovnika 2014. izdvajala 210 američkih dolara za obranu (po cijenama iz 2015.), a 2023. procjenuje se da će to dosegnuti 291 dolar. U pogledu strukture troškova za obranu, Hrvatska zadovoljava kriterij da se najmanje 20 posto od obrambenog proračuna izdvaja za opremu. Prema procjeni za 2023., za nabavu opreme Hrvatska je izdvojila 23,9 posto svoga obrambenog proračuna.
Prema zadnjem istraživanju javnog mnijenja koje je NATO proveo u zemljama članicama u zadnja dva mjeseca prošle godine, velika većina hrvatskih građana, 72 posto, glasalo bi za ostanak u NATO-u kada bi se o tome proveo referendum.
Sedamdeset peti rođendan NATO-a
Petnaesta obljetnica hrvatskog članstva dolazi tri dana prije 75. rođendana NATO-a. Ministri vanjskih poslova Sjedinjenih Država i Kanade i 10 europskih zemalja (Belgije, Danske, Francuske, Islanda, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Norveške, Portugala i Velike Britanije) potpisali su u Washingotnu 4. travnja 1949. godine ugovor kojim je osnovana Organizacija sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
Washingtonski ugovor je potpisan s ciljem suzbijanja rizika od širenja sovjetske kontrole iz istočne Europe na preostali dio kontinenta. Države potpisnice Washingtonskog ugovora člankom 5. obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju od njih.
Završetkom Hladnog rata smatralo se da je NATO ispunio svoju primarnu ulogu i od tada se počeo prilagođavati novim sigurnosnim izazovima poput međunarodnog terorizma, oružja za masovno uništavanje, sigurnosti izvora energije i prirodnih katastrofa.
Međutim, agresivna politika ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji svoje ponašanje opradava upravo strahom od širenja NATO-a, dovelo je do promjene u Savezu, koji zadnjih godina jača snage odvraćanja na svom istočnom krilu.
Ruska invazija na Ukrajinu natjerala je Finsku i Švedsku da odustanu od dugogodišnje politike neutralnosti. Te dvije zemlje zatražile su članstvo u NATO nedugo nakon ruske invazije na Ukrajinu i Finska je u travnju prošle godine postala 31. a Švedska prošli mjesec ove godine 32. članica.
Pogreška iz 2008?
Ulazak Hrvatske i Albanije bilo je šesto širenje NATO-a od njegova osnutka. Prvo proširenje dogodilo se 1952. godine kada su se Savezu pridružile Grčka i Turska. Tri godine kasnije, 1955. u NATO je ušla Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španjolska.
Nakon završetka Hladnog rata i pada Berlinskog zida u Savez su ušle Češka, Mađarska i Poljska 1999. godine kao prve zemlje iz bivšeg Varšavskog ugovora.
Godine 2004. u Savez je primljeno sedam zemalja - Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija.
Nakon ulaska Hrvatske i Albanije, NATO-u se 2017. pridružuje Crna Gora, 2020. Sjeverna Makedonija, 2023. Finska i ove godine Švedska.
Do danas je ostalo sporno je li NATO pogriješio kad na samitu u Bukureštu, u travnju 2008. nije odobrio primanje Ukrajine i Gruzije u Akcijski plan za članstvo (MAP), okvir kroz koji Savez pruža pomoć, savjete i praktičnu potporu zemljama koje žele postati članicama da se pripreme za članstvo.
Tada se govorilo da je na tu odluku veto stavila Rusija Vladimira Putina, koja nikada zapravo nije prihvatila punu neovisnost Ukrajine. Unatoč tome ustupku, Rusija je 2014. godine anektirala Krim i potaknula separatističke snage u Donbasu, koje su uz pomoć Moskve proglasile “narodne republike“ u Donecku i Luhansku. U veljači 2022. Putin je pokrenuo sveopći agresivni rat protiv Ukrajine, koji traje do danas.
Sjedinjene Države i nove članice NATO-a na samitu u Bukureštu 2008. snažno su podržavale približavanje Ukrajine, ali nisu uspjele slomiti otpor Njemačke i Francuske koje su se tome protivile. Zbog izostanka konsenzusa, a u NATO-u se sve odluke donose jednoglasno, Ukrajina i Gruzija umjesto konkretne odluke dobile su obećanje da će “jednog dana” postati članicama.
U to je vrijeme EU i naročito najveće europsko gospodarstvo, Njemačka, svoj su ekonomski model temeljili na jeftinoj ruskog energiji, malim izdvajanjem za obranu uzdajući se u američki sigurnosni kišobran i na lukrativnom kineskom tržištu. Dolazak Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država 2017. godine, s nemalim izgledima da ponovno bude izabran na ovogodišnjim izborima, doveo je u pitanje američki sigurnosni kišobran, ruski rat protiv Ukrajine prekinuo je dotok jeftinog plina, a odnosi s Kinom postaju sve napetiji.
Danas, nakon više od dvije godine od početka ruskog napada na Ukrajinu, sigurnosna situacija u Europi je vrlo složena. Poljski premijer Donald Tusk, prije neki dan je u intervjuu za nekoliko europskih medija rekao da se Europa nije suočila s ovakvom situacijom od 1945. godine. Rekao je da je “svaki scenarij moguć”.
“Ne želim nikoga plašiti, ali rat više nije koncept iz prošlosti”, rekao je Tusk dodajući da se Europa nalazi u “predratnom razdoblju”.
