Schengen je – dobro se zna – u konačnici politička odluka svih država članica, a u situaciji kad su dvije zemlje – Bugarska i Rumunjska – na čekanju više od deset godina, kad su neke države gurale “paket”, kad je priljev migranata velik te kad svaka od tih država može iskoristiti glas za Hrvatsku – ili njegovo uskraćenje – za unutarpolitička pitanja ili “obračun” s EU institucijama, cijelo je vrijeme postojao rizik da Hrvatska postane kolateralna žrtva. No nije.
Taj je dio saniran političkom akcijom koja je rezultirala zaista velikim postignućem Hrvatske, ostvarivanjem vanjskopolitičkog cilja i zaštite svojih interesa.
Politički dio može se podijeliti u dva dijela, govore nam upućeni. Prvo dio se događao prije procedure u Europskom parlamentu. Premijer Andrej Plenković vrlo je blisko surađivao i radio s predsjednicom Europskog parlamenta Robertom Metsolom da se postupak oko Hrvatske ne oduži, da ide zacrtanim tempom, da se ne koči kako se Hrvatska ne bi izložila opasnosti ili riziku da je se grupira s Bugarskom i Rumunjskom.
Ključan je bio izvjestitelj Europskog parlamenta za hrvatski ulazak u schengensko područje Paulo Rangel. Taj europarlamentarac je prije završetka izvješća došao u Zagreb, obišao policiju na granici, susreo s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem te s premijerom Andrejem Plenkovićem. Rezultat je bio izvrsno izvješće predstavljeno kolegama koji su ga podržali.
Kad je odrađena ta etapa, i Europski parlament dao zeleno svjetlo Hrvatskoj, nastupila je druga faza. Tu se pak ključnim pokazao sastanak Andreja Plenkovića s nizozemskim premijerom Markom Rutteom tijekom održavanja Europskog vijeća od 20. do 22. listopada.
Vrlo intenzivne kontakte Plenković je imao i s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom... švedskim premijerom, francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i drugima. Među njima je bio i austrijski kancelar Karl Nehammer koji je, unatoč “prijetnjama” svog ministra unutarnjih poslova da ne treba širiti Schengen, došao u Zagreb, što je bio znak da Hrvatska nije ugrožena.
