Velika bitka Slijedi li najintenzivnija faza rata u Ukrajini
Piše: The Guardian
28.01.2023. 12:48
visibility
124 pregleda
Izvor: Shutterstock Na valu uspjeha ali i euforije zbog dolaska zapadnih tenkova Ukrajina priprema velike ofenzivne operacije. Ni Rusija ne spava, već ojačava obranu na zauzetim područjima i priprema nove napade. Tko god prvi krene snosi veliki rizik. Ruske oružane snage objavile su proteklih dana kako su pokrenule novu ofenzivu u regiji Zaporožje, no čini se kako prenosi The Guardin , kako ukrajinski vojnici nisu uznemireni. Linija bojišnice tamo se nije mijenjala već 10 mjeseci.
Priznaju međutim kako se smrznuta linija počela zagrijavati. Broj granata i raketa na tom dijelu južnog fronta više se nego udvostručio ovaj mjesec dosegnuvši brojku od oko 4000 projektila dnevno. Dva tjedna ranije, Rusi su nekoliko puta poslali manji broj tenkova u napad, vjerojatno kako bi vojnim riječnikom 'opipali' ukrajinske linije.
Prije ili kasnije, najvjerojatnije u sljedećih nekoliko mjeseci, jedna će strana povući svoj potez i pokušati pomaknuti stvari s mrtve točke. Pitanje je tko će prvi udariti i gdje.
U iščekivanju predstojeće velike bitke, koja bi se mogla pokazati kao najintenzivnija faza rata dosad, obje strane koriste vrijeme za jačanje svoje obrane. Ukrajinci kako bi ojačali svoje postojeće utvrde, dok ruske snage na jugu, podižu još dvije linije obrane, koje se sastoje od minskih polja, povezanih rovova, zamki za tenkove te brojnih malih betonskih piramida poznatih kao zmajevi zubi.
Razlog je zaštita željezničke pruge koja se dopremaju zalihe iz Rusije i strateškog čvorišta Melitopolja koji je pod ruskom kontrolom. Druga, još jača i strašnija linija utvrda čuva rub kopna koji vodi do Krima.
Dok su ove obrambene pripreme očite, manje je jasno gomilaju li Rusi potajno sredstva za napad. Ukrajinci pažljivo promatraju, putem bespilotnih letjelica, satelita i ljudskih izvora, kako Rusi pomiču mehanizirane jedinice s Krima prema istočnom frontu u Donjecku i Lugansku. Traže znakove da se bilo kakav oklop tiho preusmjerava na sjever prema linijima, dok primjećuju kako trupe s druge strane nisu više samo regruti, već čvrste i iskusne vojne postrojbe.
Rusija nemilosrdno gradi svoje snage dok Vladimir Putin pomiče gospodarstvo prema ratnoj proizvodnji kako bi dobio nove tenkove i projektile.
Prva faza sveobuhvatne ruske invazije prije gotovo godinu dana, završila je debaklom za Putinove snage, koje su odbačene sa sjevera, zatim iz regije Harkov u rujnu, te iz sjeverne Hersonske oblasti i zapadno od Dnjepra u studenom.
Druga faza bila je pokušaj rata iscrpljivanjem, s tisućama ruskih plaćenika i bivših zatvorenika žrtvovanih za male teritorijalne dobitke oko gradova Bakhmut i Soledar, u kombinaciji s nastojanjem da se Ukrajincima oslabi moral raketnim napadima na ključnu elektroenergetsku infrastrukturu zemlje.
I ova druga faza nije bila uspješna. Rusija je prema procjenama dodatno iscrpila velik dio svog arsenala krstarećih projektila, a iako je ukrajinska elektroenergetska mreža oštećena, svjetla još uvijek gore, a ukrajinska volja za borbom je nepomućena.
Treća faza prema svim predviđanjima uskoro počinje, sveobuhvatna bitka za odlučujuću prednost korištenjem kombiniranog naoružanja – mehaniziranog pješaštva, topništva, zračnih snaga i mogućeg napada s vode, za prevladavanje fiksnih položaja. Svijet nije vidio ništa slično od iransko-iračkog rata 1980-ih, dok Europa nije svjedočila ničemu sličnom od Drugog svjetskog rata.
Broj poginulih u ratu u Bosni i Hercegovini od 100.000 vjerojatno je već premašen. U Bosni su većina mrtvih bili civili. U Ukrajini je pak većina poginulih iz redova agresora, ruskih vojnika. Ukrajina tvrdi da je samo broj ruskih gubitaka u ratu dosegao 100.000. Norveški obavještajci sugeriraju da je ruskih mrtvih i ranjenih 180.000, s ukupnim ukrajinskim gubicima od 100.000 ljudi.
Pokretanje velike ofenzive u ovoj nadolazećoj fazi rata bit će golem pothvat pun rizika za obje strane u sukobu. Napad na fiksne položaje uvijek je bio skuplji u ljudskim životima i strojevima nego njihova obrana.
Vojni priručnici kažu da napadačka snaga mora biti tri puta jača da bi prevladala. Rat u 21. stoljeću koji se vodi u Ukrajini još je više pojačao taj odnos. Dronovi i satelitski nadzor mogu uočiti napadačku silu dok se gomila za pokušaj proboja, dok razorna vatrena moć navođenih raketa iz višecjevnih bacača može neutralizirati prijetnju, prije nego što napad uopće krene.
To je obrambeni aspekt ratovanja u kojem Ukrajina ima značajnu prednost, s bolje integriranom tehnologijom bespilotnih letjelica i satelita te preciznijim raketama, sustavom Himars koji isporučuju SAD.
Foto: Shutterstock
Sada je faza utrke da se pripreme snage sposobne prevladati takve prepreke i postići proboj. Moskva već ima značajnu rezervu trupa. Prošle godine mobilizirao je 300.000 novaka od čega se polovicu poslao ravno u bitku uz minimalnu obuku. Preostalih 150.000 se obučava, ali nije jasno s kojim ciljem. Mogli bi se jednostavno rotirati po dijelovima kako bi zamijenili žrtve ili bi Rusija mogla graditi novu oklopnu brigadu.
Opremanje takve snage učinkovitom opremom bit će također izazov. Ruska vojska iznosi zastarjelu opremu iz skladišta kako bi nadomjestila gubitke, a postoje brojni znakovi da pokušava uštedjeti na korištenju projektila i topničkih granata. Sila koju Rusija okuplja je inferiorna, jeftinija verzija one s kojom je započela rat.
Također postoje ozbiljna pitanja o tome jesu li ruske snage naučile taktičke lekcije iz fijaska od prije godinu dana i jesu li sada u boljoj formi za koordinirane napade.
Međutim, čak i loše vođene, opremljene i obučene trupe mogu biti nadmoćne u dovoljnom broju, a svaki tjedan koji prođe nova je prilika za rusku vojsku da se reformira te ponovno opremi.
Stoga je sve veći osjećaj hitnosti među ukrajinskim snagama, koje očajnički žele preuzeti inicijativu i prve krenuti u ofenzivu, preduhitrivši takav ruski napad. Ali postoji i frustracija jer još uvijek nemaju potrebno oružje.
Puno opreme već je na putu za ukrajinsku vojsku, uključujući stotine borbenih vozila pješaštva iz SAD-a, Francuske, Švedske i Njemačke, uz najavu slanja 300 tenkova iz Njemačke, Amerike i ostalih europskih država.
Ukrajina će pokušati napasti gdje god ocijeni da su ruske linije najslabije.
Postoje tri fronte na kojima bi se ove kritične bitke mogle voditi u sljedećih nekoliko mjeseci. Napad na jednoj fronti može biti skretanje pozornosti za veću ofenzivu negdje drugdje, ili bi mogao biti osmišljen da umanji protivnikovu sposobnost da pokrene vlastite napade.
Istok
Luhanska i Donjecka fronta, poprište najintenzivnijih borbi u proteklih nekoliko mjeseci, vjerojatno su najizglednija mjesta velikih ofenziva s obje strane u proljeće.
Podupiranje ruskog govornog područja u obje oblasti bio je jedan od Putinovih izvornih izgovora za rat, a dosadašnji neuspjeh da se u potpunosti okupira bilo koja od njih je njegov največi neuspjeh. Moskva je već žrtvovala tisuće ljudi kako bi ostvarila uspjehe na bojnom polju u Soledaru i Bakhmutu. Stoga je iz čisto političkih razloga, tvrde analitičari, velika mogućnost nove istočne ofenzive.
To bi moglo vojno imati smisla i za Ukrajinu. Neposredna slaba točka u ruskoj obrani mogla bi biti Luhansk, gdje Ukrajinci tjednima nemilosrdno vrše pritisak oko grada Kreminna, s ciljem da presjeku ruske linije opskrbe preko Luhanska i sjevernog Donjecka.
Jug
Ono što se dogodi na južnoj bojišnici u konačnici će odlučiti o ishodu cijelog rata. Bez obzira na to pokrenu li ukrajinske oružane snage svoju prvu ofenzivu na istoku ili ne, u nekom trenutku ove godine morat će se okrenuti prema jugu ako žele osloboditi regije Herson i Zaporožje te u konačnici Krim. Jedna bi ruta prema analitičarima bio veliki oklopni napad kopnom prema Melitopolju.
Druga odvažnija opcija bila bi napad preko Dnjepra u Herson, posebno jer se već izvještava o borbama između manjih specijalnih postrojbi za kontrolu nad otocima u ušću rijeke Dnjepar.
Jug također nudi Rusiji izglede za strateško iznenađenje, a Ukrajinci su svjesni opasnosti. Ukrajinski obavještajni časnik rekao je da bi Rusi mogli napredovati istočno od Huljajpolea, na spoju između Zaporožja i Donjeckog fronta kod mjestu Velika Novosilka. To je strateška točka gdje, ako Rusi dobro postupe i zauzmu ovo područje, mogu krenuti prema sjeveru i djelom opkoliti ukrajinske trupe u Donjecku.
Sjever
Neki od novomobiliziranih ruskih trupa obučavaju se u Bjelorusiji, ali većina vojnih analitičara tvrdi da je još jedna velika ofenziva sa sjevera malo vjerojatna, s obzirom na debakl u veljači 2022. Nagomilavanje snaga u Bjelorusiji, kažu oni, u najboljem je slučaju varka da se privuku Ukrajinci snage daleko od juga i istoka. Zasad nema znakova da su ruske trupe tamo organizirane u obliku udarne skupine, s zapovjednom strukturom kakva bi takva ofenzivna jedinica trebala.
Bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko iako ponavlja prijetnje Ukrajini, svjestan je kako bi se u u slučaju otvorenog ulaska u rat suočio s ogromnim otporom unutar stanovništva i vojske, što bi u konačnici najvjerojatnije značilo i njegov kraj na čelu zemlje.
U konačnici, najizglednije je kako ni najuspješnija ofenziva na bilo kojoj od navedenih fronti vjerojatno neće okončati rat. Ukrajinci su previše pretrpjeli da bi razmišljali o predaji ili prepuštanju teritorija Rusiji, dok je Putin pobjedu učinio egzistencijalnim pitanjem za svoj režim.
Međutim, ofenzive i protuofenzive tijekom sljedećih nekoliko mjeseci mogle bi biti odlučujuće u određivanju putanje ostatka sukoba. Uspjeh ili neuspjeh Ukrajine imat će važan učinak na izdržljivost Saveznika kako bi nastavili isporučivati napredno naoružanje, što je i glavna strateška prednost Kijeva.
S druge strane, najvažnija prednost Moskve su njene ogromne rezerve vojnih snaga, jer ruski životi u bilo kojem trenutku njihove povijesti nisu bili na velikoj cijeni kod vlasti. Rusko vodstvo može priuštiti da u bitku ubaci ogroman broj ljudi i pretrpi enormne gubitke bez društvenih posljedica, što se pokazalo i u dosadašnjem tijeku rata.
Jednostavno, kako bi pokušala skratiti sukob, Ukrajina se nada zadati dovoljno velik poraz da šokira Rusiju koja bi shvatila kako je odustajanje jedina opcija, jedino još uvijek nije jasno, što će za to Kijevu biti potrebno.
