Brojni su razlozi da zapadni čelnici ne 'vole' Recepa Tayyipa Erdogana. Turski je predsjednik tijekom svoje dvadesetogodišnje vladavine zatvarao novinare i oporbene čelnike, nasilno gušio prosvjede i loše vodio tamošnje gospodarstvo.
Turski autokrat se na vanjskopolitičkom planu dodvoravao Rusiji, pokrenuo je vojnu akciju u Siriji i stavio veto na ulazak Švedske u NATO u kritičnom trenutku za Savez.
Ali, piše Politico, postoji jedan razlog zbog kojeg bi mogao nedostajati europskim čelnicima izgubi li 14. svibnja izbore od centrističkog suparnika Kemala Kılıcdaroglua.
Erdogan na vlasti, posebice s obzirom na to da je zadnjih godina sve autoritarniji, omogućio je Europskoj uniji da izbjegava pitanja i razgovore o tome treba li primiti Tursku u svoje redove.
Mnogim europskim političarima Erdogan je koristan negativac koji omogućuje Europskoj uniji da legitimno isključi bilo kakve ozbiljne razgovore s Ankarom o članstvu.
Svojim sve neprihvatljivim ponašanjem, zatvaranjem političkih protivnika i gaženjem vladavine prava pružio je Europskoj uniji politički izgovor da izbjegava to pitanje.
Promjena režima promijenila bi tu dinamiku.
„Zadnjih nekoliko godina vidjeli smo da se Turska i EU kreću u suprotnim smjerovima”, rekao je Selim Kuneralp, bivši turski veleposlanik pri Europskoj uniji.
„Turska pod Erdoganom udaljila se od europskih vrijednosti; pristupni proces posve je stao, a posljedica toga je da se ulazak Turske u EU više ne smatra vjerodostojnim ciljem.”
Konfliktni odnosi
Priča o odnosima EU-a i Turske traje više od 60 godina.
Godine 1959., Turska je aplicirala za pridruživanje Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), prethodnici EU-a, što je dovelo do potpisivanja Sporazuma iz Ankare 1963. godine.
Premda je niz državnih udara i političke nestabilnosti gurnuo pitanje integracije Turske u EU u zapećak, do 1980-ih pristupni proces ponovno je oživio.
Godine 1987. Turska je podnijela zahtjev za članstvom u EEZ-u. Deset godina poslije dobila je kandidacijski status i počela je velikim koracima ispunjavati pristupne kriterije.
Nekako u to vrijeme Erdogan je došao na vlast. Tada je kao reformistički vođa nove Stranke pravde i razvoja (AKP) govorio o pluralizmu, demokraciji i čak je počeo mirovne pregovore s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK).
Prionuo je poslu, uvevši reforme koje su približile Tursku ispunjavanju europskih kriterija poput promjene zakona o turskoj vojsci kako bi je podvrgnuo civilnoj kontroli. (Premda ih je Europska komisija tada hvalila te su promjene zapravo pripremile teren da kasnije preuzme veću kontrolu nad vojskom.)
Nakon kratkog medenog mjeseca odnosi s Bruxellesom brzo su se počeli kvariti. Erdogan je postao sve frustriraniji dinamikom pristupanja EU-u; nekoliko država članica jasno je dalo do znanja da nisu spremne primiti Tursku u svoj klub.
Ta dihotomija odredila je ton za sve konfliktniji odnos.
Zastoj
Niz pitanja uzrokovao je pogoršanje odnosa, a dvije strane međusobno su se za to optuživale.
Odluka EU-a da primi Cipar 2004. konstantan je razlog sporenja. Turska je 1974. okupirala sjeverni dio otoka, što Nikozija želi riješiti prije nego pristane na tješnje odnose između EU-a i Ankare.
Zatim se dogodio Sarkozy.
Godine 2011. francuski je predsjednik nakratko, na pet sati, posjetio turski glavni grad. U Ankaru je stigao nonšalantno žvačući žvakaću gumu i jasno poručio: članstvo Turske u Europskoj uniji za Francusku nije prihvatljivo.
Nekoliko dužnosnika reklo je za Politico da je taj posjet bio prekretnica za Erdogana, koji postaje još autoritarniji.
Njegovo okrutno gušenje prosvjeda u istanbulskom parku Gezi 2013. najavilo je još stroži odgovor na neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. godine. Erdogan je u zatvor smjestio desetke tisuća ljudi, a zatim učvrstio vlast ustavnim referendumom 2017., razbivši sve nade u pristupanje zemlje Europskoj uniji.
Njegova čvrsta ruka bila je u izravnoj suprotnosti s kopenhaškim kriterijima, uvjetima koje zemlja koja želi u EU mora ispuniti, a uključuju poštivanje vladavine prava, ljudskih prava i zaštitu manjina.
Do 2018. europskim čelnicima bilo je dosta. Europsko vijeće te je godine jasno poručilo: turski pristupni pregovori su u „zastoju”.
Bolje ozračje
Izbori u nedjelju postali jedan od najvećih testova u Erdoganovoj političkoj karijeri. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je izjednačen s oporbom koju vodi Kılıcdaroglu.
Promjena vlasti vjerojatno bi unijela svježinu u partnerstvo Turske i Zapada.
Kılıcdaroglu je rekao da želi ponovno pokrenuti proces pristupanja Europskoj uniji i da će se pobrinuti da Turska poštuje odluke Europskog suda za ljudska prava, suprotno od Erdogana.
Ali mogućnost novog vodstva u Turskoj možda neće ukloniti mnoge od temeljnih razloga sporenja.
„Domaći izazovi ostat će isti, tko god bio na vlasti”, rekla je Gallia Lindenstrauss, viša znanstvena suradnica Instituta za studije nacionalne sigurnosti pri Sveučilištu u Tel Avivu.
„Vlada duboka gospodarska kriza, a aktualna vlada nudi sve vrste populističkih mjera ne bi li ublažila krizu uoči izbora, što će zaboraviti kad završe.”
Lindenstrauss je rekla da očekuje „bolje ozračje” između Bruxellesa i Ankare ako na vlast dođe Kılıcdaroglu.
Šesteročlani oporbeni blok nagovijestio je da želi resetirati odnose s EU-om i da će poništiti neke Erdoganove mjere koje krše kopenhaške kriterije, na primjer vratiti parlamentarni sustav umjesto predsjedničkog.
No temeljni problemi, od kojih je najvažniji Cipar, ali i mogućnost da se ta velika i relativno siromašna populacija pridruži Uniji, znače da u Europi neće biti puno onih koji će Turskoj pohrliti otvoriti vrata.
Premda će rijetki to javno reći, mnoge zemlje također su rezervirane prema primanju većinski muslimanske zemlje kao što je Turska.
Novi počeci
Lindenstrauss je rekla da može zamisliti napredak u pitanjima kao što su vizna liberalizacija ili reforma carinske unije EU-a i Turske, koja postoji od 1995., ali vjerojatno ne puno više od toga.
„Pridružit ću se skepticima i reći da mislim da su problemi u vezi pristupanja Turske Europskoj uniji postojali i prije Erdoganova autokratskog zaokreta”, rekla je.
Ilke Toygur, viša suradnica Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), rekla je da je modernizacija sporazuma o pridruživanju Turske i EU-a jedan od načina da se revitalizira odnose. Rekla je da bi dvije strane mogle imati koristi od sporazuma o pridruživanju kakav EU ima s drugim zemljama koje su u novije vrijeme počele pristupni proces.
Revidirani sporazum mogao bi obuhvaćati pitanja kao što su borba protiv klimatskih promjena, migracije i trgovina i poboljšao bi odnose s Bruxellesom, pripremajući teren za teže pitanje pristupanja.
Drugi su bili više sumnjičavi sugerirajući da ne bi nužno svi u Europi slavili Erdoganov poraz.
„Nekima u Europskoj uniji moglo bi odgovarati imati autoritarnog vođu u susjedstvu i nekakav transakcijski odnos s Turskom, nego da se ozbiljno bave pitanjem pristupanja”, rekao je Galip Dalay, stručnjak za Tursku iz think tanka Chatham House.
„Demokratska Turska bila bi puno teže pitanje za Europu”, dodao je.
