Onaj tko ne poznaje filmski stil Želimira Žilnika bi gledajući najnoviji film ovog redatelja mogao pomisliti da se radi o dokumentarnom filmu. I zaista, mi glavnom junaku filma "Restitucija, ili, San i java stare garde" Stevanu vjerujemo da je nekada davno svirao u bandu koji se zvao "The Montenegro Five".
No u trenutku kada Stevan u jednoj maloj bečkoj trgovini s pločama dobije poziv da se vrati u svoju staru domovinu jer je država odlučila da mu vrati, nakon Drugog svjetskog rata oduzeto, obiteljsko imanje, počinje filmska fikcija koje glumca Milana Kovačevića, koji je zaista glazbenik-gastarbajter i bivši član "The Montenegro Five", stavlja u ulogu Stevana Arsina koji neočekivanim nasljedstvom ulazi u svijet birokracije, sjećanja i neočekivanih susreta, piše Deutsche Welle.
Melankolični susret s monstrumom birokracije
Djelo Želimira Žilnika od ranih dana početkom šezdesetih odlikuje mješavina dokumentarno-igrane forme a za njom je prisegnuo i u ovom filmu koji je u sklopu 75. jubilarnog Berlinalea, prikazan u filmskom programu Forum koji, kako se navodi u festivalskom katalogu, prikazuje filmove koje odlikuje "estetska svojeglavost". Tako ispada da Žilnik i 56 godina nakon što je filmom "Rani radovi", koje odlikuje slična dokumentarno-igrana forma, u društvu s filmskom avangardom.
Pritom "Restitucija, ili, San i java stare garde", engleskog naziva "80+", ne iziskuje pojačan napor pri gledanju nego gledatelja uvodi u mirnu i melankoličnu priču o jednom osamdesetogodišnjaku+ koji se suočava s vlastitom prošlošću i sadašnjošću ali na kraju filma ipak pronalazi i budućnost, usprkos svojim poznim godinama.
Opušten pristup
U razgovoru za DW Žilnik, i sam preko 80, objašnjava kako mu je jednu priču koja dotiče mnoge negativne pojave jednog tranzicijskog društva, od problema krađe državne imovine preko korupcije pa sve do katastrofalne financijske situacije mladih obitelji, pošlo za rukom opisati na tako šarmantan i duhovit način.
"U tim našim karakterima ima mnogo energije i kreativnosti za jedno duhovito gledanja na taj naš položaj kepeca koji uspijeva izići na dvoboj s velikanima. Sve je stvar stila i osobnog pristupa", kaže Žilnik u razgovoru na Potsdamer Platzu, gdje se odigrava i većina događaja vezanih uz Berlinale.
Njegov protagonist Stevan tako meandrira kroz susrete s obitelji koju je napustio zbog odlaska na rad u Njemačku, starih prijatelja glazbenika i starih ljubavi i sve ja tako opušteno, vojvođanski, da u prvi trenutak niti ne primjećujemo tragediju čovjeka koji po drugi put zapravo ostaje bez onog što mu pripada. No sreća nije u novcu.
Zamjerati se vlastima posvuda
Biografija Želimira Žilnika je biografija puna borbe protiv struktura. Krajem šezdesetih je, unatoč međunarodnim uspjesima, sve češće imao problema s jugoslavenskim vlastima koji nisu podnosili njegovu kritiku društvene stvarnosti. No unatoč zabrani, jugoslavenske vlasti ipak nisu propuštale priliku da na tim filmovima zarade u inozemstvu.
"Apsurd je da su nekih od tih naših filmova bili kod kuće zabranjivani ali su prikazivani svugdje u svijetu i ulazili su u distribuciju", kaže Žilnik.
Zatim se vratio u Njemačku, zemlju u kojoj je osim Zlatnog medvjeda osvajao i nagrade na Festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu. Ovdje je u sedamdesetima snimio seriju antologijskih filmova o životu tzv. gastarbajtera od koji neki, poput "Inventure Metzerstrasse" iz 1975. nisu izgubili na svojoj aktualnosti.
No i ovdje je došao u sukob s vlastima zbog toga što ih je, kako je rekao u jednom ranijem intervjuu "vukao za nos". Ipak on Njemačku smatra svojom drugom filmskom domovinom i uvijek se rado i iznova vraća kako bi ovdje prikazivao filmove. Ta tradicija, kako kaže, traje već preko pedeset godina. "1969. kada je moj film 'Rani radovi' pobijedio na Berlineleu je bila i godina kada je ovdje prikazana čitava retrospektiva jugoslavenskog filma", prisjeća se u razgovoru za DW.
„Mi se ovdje nismo osjećali kao u inozemstvu".
Komplicirana povijest
I njegov protagonist Milan se dobro osjećao u inozemstvu gdje je vodio više-manje mondeni život glazbenika po otmjenim hotelima gdje je zabavljao jet-set. U rodnom Sremu je suočen s problemom koji je kompliciran kao što je komplicirana i povijest ovog dijela Europe. Kuća njegovih roditelja sagrađene je u jednoj državi, oduzeta u drugoj a sada mu je želi vratiti jedna treća država. No taj proces povratka ne ide onako kako to Milan priželjkuje jer i u ovoj novoj državi ima mnogih koji bi htjeli imati udjela u toj njegovoj novoj materijalnoj sreći.
No Milan isto kao i njegov filmski tvorac Žilnik, na probleme gleda opušteno.
"Mene su cenzurirali kod kuće i vršili pritisak unatoč tomu što sam bio nagrađivan u inozemstvu. Biti previše osjetljiv na to što ti se događa je velika greška. Umjesto toga se treba suočiti s našim slabostima općenito i kompleksnošću naših prostora", zaključuje Žilnik.
