Imamo biskupa, s osmijehom se orilo kotorskim ulicama te subote, 23. dana mjeseca studenog dok se na pročelju katedrale sv. Tripuna u Kotoru vijorila hrvatska zastava. Zvona su svečano odjekivala i širila radost domaćeg puka koji je dugo čekao ovaj trenutak. Kotorska biskupija dobila je biskupa, hercegovačkog fratra. Te dvije činjenice uskomešale su bokeljska srca i uspravila njihova umorna leđa. Na Trgu svetog Tripuna okupio se vjerni narod. Onaj hercegovački, tvrdi i ponosni, i onaj bokeljski plemenit i dobrodušan, ranjen, ali postojan. Imamo biskupa, rečenica je koja je grijala srca onih koji nisu imali sreću biti unutar katedrale i pratiti ređenje svoga biskupa. No, imali su mali liturgijski vodič, a i trg je bio ozvučen pa je njihovo sudjelovanje bilo potpuno u svakom dijelu ovog svečanog čina.
Ostani vjeran biskupovo je geslo. Ostani. Vjeran. Dvije riječi toliko potrebne autohtonom hrvatskom narodu Crne Gore koji je podvrgnut vrlo perfidnom tretmanu brisanja vlastita identiteta, milom ili silom.
Imamo biskupa nije samo radost već je i bolni jauk izmorena čovjeka koji generacijama odrastao u Zaljevu hrvatskih svetaca i blaženika, pardon, Zaljeva svetaca, jer ovo hrvatskih neće izreći niti oni koji su pozdravnim govorima novom biskupu čestitali predajući mu biskupski štap i podsjećajući ga kako je došao u Zaljev gdje su najvažniji dobrosusjedski odnosi s kršćanskom braćom i mir. Zaljev svetaca, kršćanska braća, suživot i mir bile su glave poruke okupljenih crkvenih otaca.
Imamo biskupa, mislio je mali bokeljski čovjek slušajući pozdravne govore pa homilije, pobožno prateći svečano ređenje. Hrvatski barjak se vijorio na pročelju katedrale i sve se činilo sasvim dobro. Braća u Kristu u liku Joanikija na počasnom mjestu pratila su svečano ređenje. Tu su bile i svjetovne vlasti. I one crnogorske. I one hrvatske. I one bosanskohercegovačke. Fra Mladen se prostro na tlo, svećenici su prignuli koljena, a jedan je zapjevao litanijske prošnje „da svemogući i milosrdni Bog izdašni izlije svoju milost na svog izabranika, na dobrobit Crkve“.
Gospodine, smiluj se… Kriste smiluj se… orilo se katedralom sv. Tripuna. Imamo biskupa, prošaptao je mali Hrvat Boke i nastavio ponavljati prošnje redoslijedom kako je pjevao svećenik i kako je pisalo u liturgijskom vodiču.
Sv. Jakoveee, moooli za nas. Sv. Tomaaa, moli za naas, sv. Marijo Magdaleeno, mooli za naas…, Sv. Ivane Pavlee, moli za nas…, Sveti bokeljski mučeniciii, molite za naas, Sv. Leopolde Mandiću, mooli za nas, blaženi Gracijaa, mooli za nas… Blažena Ozanooo, molii za naaas….i taman kad je mali Hrvat Boke zaustio prema redoslijedu kako piše u Liturgijskom vodiču izreći blaženi Alojzije Stepinče, mooli za naas, blažene Drinske mučenice, molitee za naas, blaženi Miroslave Bulešiću, mooli za naas, svi sveti i blaženici hrvatskoga naroda, molite za naaas, svećenik koji je pjevao litanije preskočio ih je sve i nastavio.. svi sveci i svetice Božjeee, molite za nas….
Joanikije se osmjehnuo i zadovoljno protrljao bradom. Onaj koji je zanijekao bl. Stepinca i sve svece i blaženike hrvatskog naroda nastavio je litanije istim tonom kao da one nisu ni zapisane u liturgijskom vodiču koji će za 50 godina čitati neki drugi ljudi i nikad neće saznati da su baš ova četiri reda litanija bila zatajena.
Zrak u katedrali postao je težak. Imamo li biskupa, pitao se mali Hrvat Boke, zanijemili su Hercegovci i u nevjerici gledali u Liturgijski vodič, a fra Mladen je okrenut licem prema mramornom podu osjetio kako se katedrala ispunila osjećajem susramlja. Samo se hrvatski barjak na pročelju katedrale vijorio ponosno i gordo. I više ništa nije bilo isto. Jer, Kotorska biskupija je dobila biskupa, hercegovačkog fratra, a što je hercegovački fratar bez svih svetaca i blaženika hrvatskoga naroda!?
Imamo biskupa, podignuo je glavu mali Hrvat Boke, dok se katedralom orila pjesma Zdravo Djevo kraljice Hrvata. Imamo biskupa, ponovio je onaj koji je zatajio. Na svečanom objedu nije bilo Joanikija da čuje radosne čestitare ni poruke kako moramo biti ponosni na hrvatske blaženike, posebno blaženog Alojzija Stepinca koji je kada je posjetio Zaljev rekao kako svaki kamen u Boki govori hrvatski. No, Joanikije to ionako zna. Zna to i onaj koji je preskočio par litanijskih redaka. Znaju to i crkveni oci koji u cijeloj svečanoj liturgiji nisu zazvali svoj mali autohtoni hrvatski vjerni narod.
Zna to i Boka. Zna to i puk hrvatski. Zna to i fra Mladen! Imamo biskupa! Blaženi Alojzije Stepinče moli za nas, svoj mali hrvatski narod u Boki!
