U Dubai sam, za vrijeme školskih praznika u veljači, došla sa svojom obitelji, predrasudama i zatvorenim srcem, željna putovanja i toplog vremena, bez ikakvih očekivanja.
Zamišljala sam ga kao istočnu verziju Las Vegasa, kao raskošan i razmetljiv grad koji proživljava svoje najbolje trenutke zbog čega je mnogima privlačan.
Grad koji raste i širi se, osvajajući pustinju, srca lijepih i bogatih.
Pitala sam se što će Dubai imati za ponuditi meni, nezainteresiranoj za bilo što ekstremno? Što će se dogoditi u mojih prvih i jedinih sedam dana ondje, s kakvim ću se idejama i spoznajama vratiti kući, hoću li osjećati kao da sam potratila vrijeme, preispitivala sam se u avionu.
Foto: Privatna arhiva
Ali putovanje nikad nije uzaludno. Dovoljan je kratki predah od poznatog i uhodanog, privremeno ostavljanje onoga tko smo kad smo doma, uskakanje u novu ulogu koja nam je često dostupna samo na putovanjima kad si damo pravo da život, bar neko vrijeme, može biti nešto drugo, nešto novo, nešto što tek treba istražiti.
Kad se odmaknemo, drugačije vidimo ono čemu se vraćamo.
U Dubai sam otišla ravnodušna. Vratila sam se inspirirana, obogaćena i svjesna svih privilegija koje imam, a koje sam podrazumijevala.
Sa svakim prijeđenim kilometrom tog izduženog grada koji se čini beskrajnim, kao da sam skupljala bisere po gradu koji je, do Velike Depresije i propasti industrije bisera, bio poznat upravo po njihovom izvozu.
Za mene je jedan od najvećih bisera Dubaija Expo 2020, svjetska izložba na kojoj su prvi put sve zemlje svijeta imale svoj paviljon, a koju je i dalje moguće posjetiti. U nekoliko tematskih paviljona saznali smo nešto više o povijesti Dubaija, o logu i ideji Expo-a, o održivosti, mobilnosti, prilikama i budućnosti, a najviše smo naučili o nama samima, o tome kako živimo na ovom svijetu i kako ga možemo učiniti boljim mjestom. Ono meni najznačajnije bila je vizija svijeta koja istog trena otvara moje srce: kako je to kad se zaista ujedinimo i kad istinski vidimo jedni druge.
Dubai Expo Al Wasl Dome, Foto: Privatna arhiva
Inspirirana danom provedenim na Expo-u, omekšana i s manje predrasuda, dozvolila sam Dubaiju da mi pokaže što sve je i što sve može biti, osim onog očitog, zabavnog, luksuznog zbog čega mu mnogi hrle u zagrljaj.
Vidjela sam kontraste: dijelove grada u kojima siromaštvo i luksuz dijeli tanka linija, kaos i životnost dijela grada u koji bogatstvo i uređenost vjerojatno nikad neće doprijeti, mjesta na kojima je moguće zaboraviti da neimaština i problemi uopće postoje, fascinantne šoping centre i živopisne tržnice, skupe automobile i drvene brodove, nevjerojatne realizacije ideja i propale projekte…
S najvišeg nebodera na svijetu, Burj Khalife, možete skakati padobranom ili se spustiti niz stakleni tobogan, ali meni je jednako zapanjujuća i manja verzija, ona visoka 17 metara i sastavljena od 440.000 lego kockica kojoj sam se divila u Legolandu.
Foto: Privatna arhiva
U tom gradu punom betona i stakla možete raditi vjerojatno sve što možete zamisliti (ili što je netko drugi zamislio, limit je samo vaš budžet), ali meni se najviše svidjelo ono uglavnom besplatno, ono po što se, zapravo, ne ide u Dubaiji: umjetnost dostupna svima i na raznim mjestima, voda na svakom koraku i u raznim oblicima, brojne zelene površine na kojima su moja kćer i moj muž igrali nogomet u predasima od hodanja, pijesak i mekana trava po kojima smo hodali bosi, velika i prekrasna knjižnica Mohammed bin Rashida na kraju grada, koja izgleda kao knjiga otvorena na govornici, u kojoj sam razmišljala kako još uvijek nemam odgovor na pitanje koje je bilo postavljeno u jednom od paviljona na Expo-u - koje tri stvari bih spasila iz kuće koja je poplavljena ili u požaru.
U gradu u kojem je moguće večerati u oblacima, skijati (usred pustinje) i roniti s morskim psima u šoping centru, mi smo najviše uživali dok smo u neuglednom i povoljnom restoranu uz plažu, jeli ribu izvađenu iz mora, curry i lepinju prstima i čudili se kako je malo ribarsko mjesto izraslo u veličanstvenog diva.
Dubai, knjižnica Mohammed Bin Rashid, Foto: Privatna arhiva
U bilježnicu, koju sam nazvala dnevnikom putovanja, a u koju sam zapisivala sve bisere koje ću iz Dubaija ponijeti kući, napisala sam kako je umjesto Las Vegasa, Dubai ispao više kao New York s istočnjačkim štihom: možeš otići tamo i ne raditi ništa posebno, a ipak će vrijeme provedeno ondje biti posebno.
Dok sam se opraštala od grada koji mi je pokazao što je moguće kad imaš viziju i da je ozbiljan u svojoj namjeri da postane globalno mjesto za kulturu, inovacije i talente, shvatila sam najvažnije: na svijetu može postojati sve, ali meni sve ne treba.
Foto: Privatna arhiva
Tako sam i od Dubaija, jedne od trenutno najpopularnijih destinacija, koji nosi etiketu tematskog parka za odrasle, gdje ljudi dolaze skakati iz aviona ili na lude vožnje po pustinji, od ekstremnog, neumjerenog, skupog i dostupnog samo za bogate Dubaija, dobila ono što je meni bilo potrebno: svoju definiciju bogatstva i luksuza i spoznaju da više ne strahujem da ću nešto propustiti ako ne obiđem sve, ne doživim sve, ako maksimalno ne iskoristim sve što se nudi.
A trebalo je i ostaviti nešto zbog čega se trebam vratiti. U grad koji me nije osvojio s onim čime se razmeće, već s onim što se, poput bisera unutar školjke, pokaže tek kad shvatimo da ono vidljivo na prvu nije jedino što postoji.
Foto: Privatna arhiva
