Ruska invazija na Ukrajinu, gotovo godinu dana kasnije, izgubila je malo od svoje šokantne vrijednosti. Prošlog vikenda ciljani raketni udar ostavio je ogromnu rupu na stambenoj zgradi u Dnjepru, usmrtivši 45 građana. Sada Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, pa čak i uvijek oprezna Njemačka, razgovaraju o opskrbi Ukrajine zapadnim tenkovima. Do prije mjesec dana dok su zapadni saveznici bili zaglavljeni u birokratskoj igri, a nitko nije bio spreman povući prvi potez, to se činilo nezamislivim, piše The Guardian.
Što se promijenilo? Najviši obrambeni dužnosnici u SAD-u i EU objasnili su nedavni razvoj događaja kao način da se pomogne Ukrajini da postigne odlučujući uspjeh na bojnom polju koji bi natjerao Rusiju na mirovne pregovore. Ipak, Ukrajina je od prvih dana invazije očajnički molila Zapad da joj osigura ofenzivno oružje. Što je motiviralo novu odlučnost među zapadnim saveznicima?
Odgovor leži u vremenskoj crti rata, konceptu poznatom među stručnjacima za odvraćanje kao "sjena budućnosti". Kako se Putinov "trodnevni rat" protegao na tjedne i mjesece, svaka je strana morala formulirati dugoročni plan. Nakon početnih dvojbi, Zapad je na kraju usvojio klasičnu strategiju postupne eskalacije.
Eskalacija vojne pomoći od lakog protutenkovskog oružja do topništva, obrambenih raketnih sustava Patriot do tenkova, strategija je signaliziranja slična onoj postupnog podizanja uloga kako bi se postigla jaka kombinacija u pokeru. Dok prelaze ruske "crvene linije" jednu za drugom, SAD i njegovi saveznici šalju poruku o svojoj odlučnosti da Ukrajini pruže potrebnu potporu da odbije invaziju. Ideja je, ukoliko Rusija povjeruje da u konačnici ne može postići svoje vojne ciljeve, tada bi njezin najbolji odgovor bio smanjiti svoje gubitke sada, umjesto da se nastavi boriti u ratu u kojem ne može pobijediti.
Zašto onda Rusija ne odustaje? Zato što Putin djeluje pod različitim domaćim institucionalnim ograničenjima od svojih protivnika na Zapadu. Za razliku od demokratskih vođa, koji ostaju na vlasti dobivanjem potpore znatnog udjela stanovništva s pravom glasa, Putinov kontinuitet na vlasti temelji se samo na potpori nekolicine elita kojima se vjeruje, od kojih se većina oslanja na njega za svoje položaje na visokoj razini u industriji ili vladi. Iako te elite često napadaju jedna drugu kako bi povećale utjecaj, one ovise o Putinovoj naklonosti u pogledu resursa i nisu u poziciji suprotstaviti se njegovim političkim akcijama, budući su njihova bogatstva izravno povezana.
Ovaj institucionalni kontekst pruža ruskom čelniku dvije važne prednosti. Prvi je vremenski. Nesputan regularnim izbornim natjecanjem, Putin si može dopustiti da igra dugu igru, čeka svoje vrijeme i čeka dok se današnje proukrajinske elite na Zapadu ne zamijene onima koje su im manje naklonjene.
Dok zapadni čelnici čestitaju jedni drugima na izvrsnosti u ovoj igri pokera, Putin i njegova elita čak ni ne igraju za istim stolom. Iz ruske perspektive, aktualni protivnici na Zapadu samo su trenutne točke na njezinu putu prema ostvarenju vojnih ciljeva. Za dvije godine, američki predsjednik, Joe Biden, možda više neće biti tu da osigura jedinstvo Zapada u njegovoj potpori Ukrajini. Čak i mala pukotina može biti dovoljna da preokrene situaciju u korist Rusije.
Putinova druga prednost dolazi u obliku političke širine. Bez zahtjeva da odgovara javnosti, koja snosi najveći teret financijskih troškova rata, politički domet ruskog predsjednika određen je suprotstavljenim interesima u njegovom uskom krugu. A te uglavnom vojne i obavještajne elite u potpunosti su uključene u rat. Za njih je dobrobit ponovnog ujedinjenja Sovjetskih teritorija daleko veća od onoga što oni doživljavaju kao privremene troškove. Neke od tih elita zahtijevaju daljnju eskalaciju, kao što je potpuna vojna mobilizacija ruskog društva. Trenutna koncentracija moći unutar ruskih konzervativnih elita ukazuje na imperijalističku vanjsku politiku Kremlja, koja se proteže daleko izvan Putinova vodstva.
Zapad se ponaša kao da nije svjestan ove druge Putinove prednosti, pogrešno prosuđujući Rusiju prema vlastitom mjerilu. U glavama zapadnih čelnika postoji prag vojnih troškova, u žrtvama ili novcu, koji bi Rusiju natjerao na povlačenje. Da je Ukrajina napravila još jedan ofenzivni uspjeh, Rusija bi mogla vidjeti svjetlo i pristati na neke kompromise. Ono što Biden i njegovi europski saveznici zaboravljaju jest da se autoritarni vođe ne suočavaju s istim pritiskom javnosti kao vođe demokratskih režima. Slike vojnika koji se kućama vraćaju u vrećama za tijela, štetne su za demokratske predsjednike, ali su irelevantne za vođe koji se ne oslanjaju na javnu potporu da bi ostali na vlasti. Niti jedan broj žrtava neće omekšati srce ruskog predsjednika.
Što to znači za Ukrajinu? To znači da Rusija neće popustiti. Postoji ruska narodna izreka da prva palačinka u seriji obično ne uspije, drugim riječima, za uspjeh u nečemu obično je potrebno malo pokušaja i pogrešaka. Čini se kako se isto odnosi i na njegove vojne pohode. Od sovjetsko-finskih ratova do Čečenije, Rusija ima povijest prvo neuspjelih vojnih kampanja koje su zatim bile pobjede odmah nakon toga.
Čak i ako Ukrajina protjera sve do posljednjeg ruskog vojnika sa svoje zemlje, agresija Rusije neće prestati. Rusija će nastaviti polagati zahtjeve na teritorij Ukrajine, a potkrijepit će ih prijetnjama, povremenim ispaljivanjima projektila i graničnim okršajima. Ne postoji takva stvar kao što je odlučujuća pobjeda branitelja. Odlučujuća pobjeda podrazumijeva uništenje napadača, kako se ne bi vratio nakon kratke odgode. Uništiti rusku volju ili dugoročni kapacitet da preuzme njezinu zemlju je nešto što za Ukrajinu nije opcija. Uz agresora otpornog na međunarodni ili domaći pritisak, krhki mir, potpomognut najsuvremenijim proturaketnim obrambenim sustavom i vojskom svjetske klase u pripravnosti, mogao bi biti najbolji ishod kojem se Ukrajina može nadati.
Ukrajina to zna, iako se njezini zapadni saveznici još uvijek nadaju sporazumnom rješenju u dobroj vjeri. Ono što Ukrajina treba je pripremiti se za duge staze, ojačati svoje odnose s dodatnim potencijalnim saveznicima i dalje razvijati vlastitu obrambenu industriju. Jedini način na koji Ukrajina može postići trajni mir je gomilanje najvećeg oružja koje može naći ili proizvesti.
