Kirsten Schönefeld je na čelu beogradskog ureda njemačke Zaklade Friedrich Ebert. Ona u izjavi za Deutsche Welle studentske prosvjede promatra kao proces: „Vlada i predsjednik Vučić su od urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu i masovnih prosvjeda posljednjih mjeseci jednoznačno izgubili na legitimitetu. Prošli tjedan je pokazao da politička kriza nije ni izbliza prevladana. Od ovog tjedna četiri oporbena zastupnička kluba bojkotiraju Skupštinu.“
Nacionalistički tonovi
O neočekivanim nacionalističkim ispadima pojedinih govornika Schönefeld kaže da je Vidovdan simboličan datum, središnji za srpski nacionalni mit, što je pridonijelo tome da se okupilo oko 140.000 ljudi. Za nju je to impresivna mobilizacija.
Ona dodaje: „Razmjeri nacionalističkih tonova ipak nisu bili očekivani. Neki govori na prosvjedu odnosili su se na srpsko dostojanstvo, mučeništvo i velikosrpske ideje. U tom opsegu, takvi govori prvi su put održani na nekom od studentskih prosvjeda, što je iznenadilo mnoge sudionike. Jedno od mogućih tumačenja jest da to predstavlja obranu od kampanje provladinih medija koji studente prikazuju kao izdajnike srpskog naroda i teroriste.“
Cvijetin Milivojević, politolog, novinar i savjetnik za odnose s javnošću smatra da pojavljivanje izrazito nacionalnih govornika na vidovdanskom prosvjedu nije iznenađenje. „Koliko ja znam, studentska lista sastavlja se po principu 'catch-all', od različitih osoba koje su od početka podržavale studente. Pritom su ljudi s te liste sigurno na najrazličitijim, pa i suprotstavljenim ideološkim pozicijama. No imaju nešto zajedničko – smatraju da je vlast odgovorna za novosadsku tragediju i za korupciju koja joj je prethodila te zahtijevaju izvanredne izbore.“
Milivojević dodaje da je, po njegovom mišljenju, odluka studenata da budu samo selektori i da sami ne uđu u političku utakmicu pogrešna, jer ih ima 250.000, a mogli bi dosegnuti puno više. „No dobro, odlučili su napraviti ono što je prilično uspješno radio Vučić – sastaviti takozvanu 'buldožer koaliciju', u kojoj će biti i zagovornici pristupanja Europskoj uniji, i rusofili, i građanski i nacionalno orijentirani ljudi.“
Milivojević kaže da je za Vidovdan organizirana prva pokazna vježba takvog okupljanja. „Milo Lompar sa svojim izrazito nacionalnim govorom samo je pokazao da Vučićev spin o nekakvoj obojenoj revoluciji nije točan.“
Kirsten Schönefeld smatra da postoji još jedno moguće tumačenje porasta nacionalističkih tonova među govornicima: „Drugo tumačenje kaže da su nacionalističke struje unutar pokreta uspjele ojačati svoj utjecaj. Jasno je, međutim, da cjelokupan studentski pokret nije prožet nacionalizmom, a mnogi sudionici nisu očekivali takve govore. Ključno će biti da pokret ne zauzme revizionistički stav prema ratovima devedesetih i prema regionalnim odnosima te da se usredotoči na svoje glavne zahtjeve – demokraciju i borbu protiv korupcije.“
I direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI), sociolog Zoran Gavrilović, dodaje da u odnosu prema osuđenim ratnim zločincima vidi „jednu od prekretnica – jesmo li na putu prema ustavnom patriotizmu ili ćemo biti zarobljeni u nove, prepakirane oblike etno-nacionalizma.“
Srbija traži Adenauera
Gavrilović kaže da u procesu otpora režimu Srbija traži i svog konzervativnog lidera koji bi je vratio na demokratski put: „Ono što se dogodilo u subotu, ali i ranije, govori da je u Srbiji otvoren natječaj za srpsku verziju Konrada Adenauera – lidera koji će provesti tranziciju iz etno-nacionalizma u ustavni patriotizam. Koliko god bili usmjereni na potragu za pravdom i istinom u vezi s novosadskom nesrećom, studentski prosvjedi su prije svega izraz potrebe za uspostavljanjem moderne države Srbije, što nije moguće s prepakiranim oblicima etno-nacionalizma.“
Gavrilović upozorava da se za demokratske promjene mora pridobiti i konzervativno-nacionalistički dio društva:
„Skup u subotu bio je prvi studentski prosvjed koji je imao političke govornike i poruke. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je tek svaki drugi oporbeni birač proeuropski orijentiran – prema istraživanju Nove političke misli. To znači da će za pobjedu na izborima biti potrebni konzervativno-populistički glasovi koje sada dobiva Aleksandar Vučić, a njih ne samo da ima među Vučićevim biračima, nego i u značajnom broju među neopredijeljenima i apstinentima.“
Šefica beogradskog ureda Zaklade Friedrich Ebert, Kirsten Schönefeld, smatra da bi se duboka kriza mogla riješiti prijevremenim izborima, iako ih predsjednik Vučić zasad odbija: „Preduvjet za to bila bi prijelazna faza u kojoj bi se osiguralo da ti izbori budu u skladu s kriterijima za poštene i slobodne izbore. A ima mnogo toga što treba napraviti u pogledu slobode medija i biračkog popisa. Za tako nešto potreban je pritisak Europske unije, međunarodnih organizacija kao i podrška marginaliziranoj oporbi i studentima.“
Prema Cvijetinu Milivojeviću, izbori će sigurno biti raspisani prije redovnog roka krajem 2027.: „Jednostavno, postoji jasna većinska Srbija koja nije za naprednjačku vlast. No, odgađanje takve odluke nanosi izravnu štetu Vučiću, jer bi bolje prošao da izbore raspiše već sada, u kolovozu. U prosincu – a taj termin, čini mi se, spominjao je Šešelj – rejting će mu dodatno pasti.“
I Schönefeld upozorava da bi odgađanje i odugovlačenje bilo rizično: „Izgleda da je trenutačna situacija previše polarizirana i krhka za dijalog kakav se ranije vodio između vlasti i oporbe. No, ako se samo čeka 2026., to u sebi sadrži mogućnost eskalacije i daljnje represije prema studentima, građanima i civilnom društvu.“
Represija iz nemoći
Ona smatra da je pojačana represija zapravo znak nemoći da se pronađe politički odgovor: „Reakcije srpskih institucija na prosvjede postale su vidno oštrije. Osobito u danima nakon skupa, na ulicama su bile brojne uniformirane i teško naoružane policijske snage koje su ciljano i dodatno brutalno intervenirale protiv decentraliziranih blokada u zemlji. I jezično je primjetna eskalacija. Vlast i državni mediji u međuvremenu otvoreno nazivaju studente teroristima.“
Cvijetin Milivojević konstatira da vlast srlja iz greške u grešku: „Ljeto nije ugasilo energiju prosvjeda, na što se Vučić nadao. A primjena sile samo je dodatno oživjela energiju kod ljudi. I odugovlačenje, čekanje da se prosvjedi sami ugase, velika je pogreška. Dobar dio studenata ionako se pomirio s gubitkom godine, što je za jednog mladog čovjeka velika žrtva. Dakle, više nemaju što izgubiti.“
On kaže da, za razliku od godina kada je Vučić imao „Blairove i izraelske medijske i političke savjetnike, kao i savjetodavnu podršku njemačke Zaklade Konrad Adenauer u eri Angele Merkel, u posljednjih osam mjeseci nema ozbiljniju strategiju: „Ni Vučić ni oni ispod njega u hijerarhiji ne znaju kuda krenuti. Pa imitiraju studente, organizirajući protu-mitinge, protu-studente, protu-veterane, itd.“
Milivojević naglašava da vlast pojačanom represijom neće dobiti ništa, jer većinska Srbija ne želi građanski rat. Ukazuje na to da Vučić ima častan izlaz iz krize: „Samo se mora vratiti u ustavni okvir. Nitko ne spominje predsjedničke izbore. Neka ostane do kraja mandata na toj poziciji, ali samo u granicama ustavnih ovlasti. Ipak, sumnjam da će Vučić prepoznati da mu je to jedini častan izlaz.“
