Frank Sinatra bio je poznat po tome kako je znao dati i po 100 dolara napojnice. To je bilo davno i u to doba je to bilo otprilike kao danas 1000 dolara. Ali koja pravila za napojnice vrijede danas? Da stvar bude još kompliciranija, ta „nepisana pravila" su različita u različitim zemljama.
Mnogi će bez razmišljanja daju napojnicu konobaru ili nosaču koji vuče njihov kovčeg kroz hotel, baš kao što će i „zaokružiti" iznos na primjer kod frizera ili nakon vožnje taksijem. U nizu zemalja za to postoje jasne, odavno utvrđene norme, piše Deutsche Welle.
Ali što je s baristom u Starbucksu? Ili kad ste tek naručili hamburger na kiosku? Kuriru koji vam donosi jelo? A zašto onda ne i poštaru koji vam je donio paket? To tip or not to tip – dati napojnicu ili ne?
Napojnice još od starih dana
Većina povjesničara slaže se da je praksa davanja napojnica započela u najkasnije srednjovjekovnoj Europi kad su aristokrati svojim slugama ili nadničarima davali novčane darove. Zahvalnih i zadovoljnih gazdi je bilo i u doba antike, ali posluživali su ih uglavnom robovi tako da su i nagrade bile drugačije. No to je trajalo dok je i plemstvo nešto značilo i imalo pune novčanike, u građansko doba 19. stoljeća ta je praksa u Europi gotovo nestala. Zanimljivo je kako se u to doba zadržala samo u Sjedinjenim Američkim Državama i zapravo se onda taj običaj opet "vratio” preko Atlantika.
Ali pravila su prilično komplicirana, a povrh toga se i mijenjaju. Na primjer bon-ton još od prije Drugog svjetskog rata će strogo zabranjivati i ženama dati napojnicu. To može – i mora samo najstariji muškarac u društvu koji obično i inače podmiruje račun. Toga više nema – uglavnom: ženi i mlađima će konobar "oprostiti” i napojnicu koja je nešto manja. Ali zašto ljudi uopće daju napojnicu? Neki zato jer se tako bolje osjećaju, neki da bi ostavili dojam, neki da bi pomogli uslužnom osoblju koji najvjerojatnije nema velike prihode. Ili zato što ih se izravno na to poziva.
Motivacija za davanje napojnice je najčešće želja pomoći konobaru ili da se nagradi dobra usluga, kaže Michael Lynn, profesor marketinga usluga na Sveučilištu Cornell u SAD-u, koji se bavi istraživanjem napojnica. No ipak ih ima koji to daju jer misle kako "moraju”. Neki slijede vlastiti interes – vjeruju kako će sljedeći put biti bolje usluženi ili zato jer misle da to društvo od njih očekuje. Lynn trenutačno piše knjigu o toj temi pod naslovom Psihologija davanja napojnica: spoznaje za osoblje, menadžere i klijente.
"Pohlepna” elektronika?
Nove tehnologije unose zbrku i u običaj napojnica. Nekad se ostavljalo nekoliko kovanica ili novčanica na stolu u restoranu ili se ubacivalo u staklenku kraj blagajne gdje su to trebali podijeliti svi u restoranu. Jer nije pošteno da napojnicu ubere samo konobar, makar je kuhar i osoblje kuhinje zapravo učinio najveći posao kojim ste bili zadovoljni.
No sve veća uporaba kartica, aplikacija i dodirnih zaslona stvorila je dodatne opcije – i unijela pomutnju među korisnike. „Svjedočimo eksplozivnom porastu zahtjeva za napojnicom, iako se njihov iznos nije bitno promijenio“, kaže Ismail Karabas, izvanredni profesor marketinga na Sveučilištu Murray State u Kentuckyju. Tijekom pandemije korone su se povrh toga mnogi uplašili kako će virusa biti i na gotovini (na papiru – možda, upravo na bakrenjacima – neće), ali tek u to doba se proširilo beskontaktno plaćanje i online transakcije.
Proizvođači blagajni i prijenosnih uređaja za konobare sad već redovito ugrađuju i opciju za napojnicu. „Budući da je zahtjev za napojnicom već integriran u proces, pojedini restorani ili drugi ponuđači moraju aktivno isključiti tu opciju. Mnogi to ne čine pa se čini kako sad baš svi traže napojnicu”, objašnjava Karabas.
Programeri diktiraju naše napojnice
Što učiniti kad se na ekranu pojave ponuđene opcije od 15, 20 ili 25 posto napojnice? Za recimo 200 eura računa ne osobito dobre večere? Da mu na sve to još dam i 50 eura? I što sad: pritisnuti tipku i gotova stvar? Utipkati svoj iznos? Ili možda ne dati ništa – dok istodobno gledate blagajnicu u oči?
Kupci često biraju unaprijed zadanu opciju kako ne bi gunđali oni koji stoje za njima u repu. Zbog toga dizajneri korisničkog sučelja imaju velik utjecaj na ponašanje pri davanju napojnica. Lynn tvrdi kako je pitanje kako dizajn aplikacija utječe na napojnice „izuzetno zanimljivo i novo istraživačko područje“. „Veća ponuđena napojnica u prosjeku povećava iznos koji se daje – čak i ako se smanji udio onih koji uopće daju nešto“, kaže.
Dizajneri aplikacija kad napojnicu postave kao zadanu opciju kupcima čine težim ne ostaviti ništa. Tko to ipak želi, mora tražiti kako se to radi ili se snaći u sustavu. „Više napojnica znači veće prihode ne samo za osoblje, nego i za dizajnere sustava jer oni po transakciji naplaćuju naknadu“, dodaje Karabas.
Bitna razlika Europe od SAD
Istraživanje koje je u svibnju 2023. provela platforma YouGov u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Španjolskoj i Italiji pokazalo je da većina gostiju u restoranima u tim zemljama daje pet do deset posto napojnice – i rijetko više od toga. SAD je bio izuzetak: dvije trećine ispitanika daju 15 posto ili više.
Istraživanje je pokazalo i da mnogi Amerikanci daju napojnicu čak i kad je usluga bila loša. U drugom istraživanju, koje je Pew Research Center objavio u studenome 2023., analizirala se američka kultura napojnica i pojava tzv. tipflation – inflacije napojnica. Prema izvješću Pew Centra, 72 posto odraslih smatra da se od zaposlenih u uslužnim djelatnostima danas češće očekuje napojnica nego prije pet godina. Ali samo 34 posto ispitanika može procijeniti kad je uopće primjereno dati napojnicu.
Savjeti za napojnice
Kako izaći na kraj s novim načinom davanja napojnica? To zapravo nipošto nije lako: ako utipkate napojnicu u uređaj kako bi se on odbio s vašeg računa, gotovo je nemoguće gostu znati je li će to doći konobaru – ili će gazda to strpati u džep. Problem je naravno i država: svaki iznos onda tako prolazi kroz knjige tako da podliježe i porezu. Dobro je znati i koliko su zaposlenici plaćeni: jesu li im napojnice zapravo glavni izvor prihoda? To u SAD nipošto nije rijetkost, ponegdje konobari primaju tek „minimalac" od dva dolara na sat.
Također, osoba koja daje napojnicu trebala bi razumjeti i sustav i matematiku: je li gumb od 25 posto doista znači 50 eura na računu od 200? Glavno je pravilo – sačuvati mir i misliti svojom glavom: ljudi u repu iza vas se mogu srditi koliko ih je volja, ali to je vaš novac. A nije odlučujuće niti tko je s vama u društvu za stolom – makar je to lakše napisati nego provesti kad ste u intimnom društvu drugog spola.
S druge strane, gazde nisu sretne niti ako netko daje napojnicu samo iz grižnje savjesti i zato "jer se to mora”: "Takva napojnica kod kupaca ostavlja loš dojam, frustrira ih i odvraća od ponovnog dolaska u isti lokal“, kaže Karabas.
U slučaju dvojbe, ovaj stručnjak savjetuje: umjesto karticom plaćajte ipak gotovinom. U svakom slučaju, imate sreće što ne živimo u doba Franka Sinatre: nekadašnjih 100 bi danas trebala biti novčanica od 1000 dolara koja ne postoji. Odnosno postoji i još uvijek toliko vrijedi, makar je još 1969. povučena iz opticaja.
