U izvješću je procijenjeno da je oko 50 milijuna ljudi ''živjelo u situacijama modernog ropstva'' u 2021., što je porast od 10 milijuna u odnosu na 2016. godinu, kada je problem posljednji puta mjeren.
Procjenjuje se da je 28 milijuna ljudi na prisilnom radu, a 22 milijuna ih živi u prisilnom braku.
Situacija se među ostalim pogoršava zbog "rastućih i sve složenijih oružanih sukoba, raširenog uništavanja okoliša" i utjecaja pandemije koronavirusa.
Izvješće koje je sastavila dobrotvorna organizacija za ljudska prava Walk Free definira moderno ropstvo kao "prisilni rad, prisilni ili ropski brak, dužničko ropstvo, prisilno komercijalno seksualno iskorištavanje, trgovinu ljudima, prakse slične ropstvu te prodaju i iskorištavanje djece".
Temeljno načelo ropstva podrazumijeva "sustavno oduzimanje slobode osobe" - od prava da prihvati ili odbije rad do slobode da odlučuje hoće li se, kada i za koga vjenčati.
Prema takvom mjerenju, autoritarna Sjeverna Koreja ima najveću prevalenciju modernog ropstva (104,6 na 1000 stanovnika), kaže se u izvješću.
Slijede Eritreja (90,3) i Mauritanija (32) koja je 1981. postala posljednja zemlja na svijetu koja je nasljedno ropstvo proglasila nezakonitim.
Deset zemalja s najvećom rasprostranjenošću modernog ropstva imaju neke zajedničke karakteristike, uključujući "ograničenu zaštitu građanskih sloboda i ljudskih prava".
U prvih deset u svijetu našli su se i Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt, gdje su ograničena radnička prava migranata.
Ostale zemlje u top deset su Turska, "koja prima milijune izbjeglica iz Sirije", Tadžikistan, Rusija i Afganistan.
