Spektakularno otvaranje olimpijskih igara na stadionu Koševo 8. veljače 1984. uz publiku od 60 tisuća ljudi i paljenje plamena Sande Dubravčić predstavljalo je krunu napora koji su trajali više od 15 godina, ali malo je poznato da idejni tvorci te ideje dolaze iz malene skupine sportskih entuzijasta čiju su jezgru činili profesori sarajevskog Fakulteta tjelesnog odgoja Slavko Podkubovšek i Ljubiša Zečević.
Podkubovšeka je životni put spletom okolnosti iz Slovenije doveo u Sarajevo, a on je kao pasionirani skijaš odmah prepoznao potencijal okolnih planina na kojima tada nije bilo nikakve infrastrukture.
Prva sjedežnica koja je 70-ih godina prošlog stoljeća postavljena na Jahorini poznata pod nazivom "Cvijanova žica" tamo je dospjela upravo zahvaljujući Podkubovšeku koji je bio i delegat Međunarodne skijaške federacije (FIS).
Njegova kći Spomenka Lajtner, danas stanovnica Ljubljane, kaže za Hinu da je njezin otac bio strastveni zagovaratelj širenja zimskih sportova, a Zimske olimpijske igre 1984. godine, tada već u mirovini, dočekao je kao ostvarenje životnog sna.
Sarajevo pobijedilo Sapporo i Goeteborg
Dok su u Sarajevu entuzijasti samo sanjali organiziranje zimskih olimpijskih igara na to je snažno pretendirala Slovenija, a postojala je i zamisao da se tadašnja Jugoslavija pojavi kao suorganizator natjecanja zajedno sa Austrijom i Italijom. Sve to bilo je velikim izazovom za potencijalnu kandidaturu Sarajeva.
"Uvijek sam se pitala kako su se uopće usudili", kaže danas Spomenka sjećajući se energije koja je okupirala njezina oca i njegove suradnike koji su svoj san ipak uspjeli pretočiti u stvarnost i dobiti potporu tadašnjih sarajevskih i bosanskohercegovačkih vlasti kad na čelo organizacijskog odbora dolazi utjecajni Branko Mikulić, visoki partijski dužnosnik i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH.
Međunarodni olimpijski odbor (MOO) Sarajevu je organiziranje olimpijskih igara povjerio u svibnju 1978. godine. Glavni grad BiH tada je pobijedio japanski Sapporo i švedski Goteborg. Pobjedu Sarajevu uz ostalo je osigurala i činjenica da je ono nudilo borilišta u razmaku od 30 kilometara od središta grada što ni Japanci niti Šveđani nisu mogli ponuditi.
"Mi smo naprosto nudili nešto novo", kaže Ahmed Karabegović, koji će postati glavnim tajnikom organizacijskog komiteta XIV. olimpijskih igara.
Ističe kako u Sarajevu ništa nisu radili "napamet" pa podsjeća da je poticaj planu za organiziranje zimskih olimpijskih igara bila i studija OECD-a iz 70-ih godina prošlog stoljeća koja je potvrdila postojanje ekonomske opravdanosti ulaganja u infrastrukturu za zimske sportove, posebice na Bjelašnici i Igmanu.
Foto: Shutterstock
Te su planine i oživjele nakon 1978. godine kada je počelo probijanje skijaških staza, izgradnja olimpijskih skakaonica i sjedežnica te pažljivo planirane infrastrukture osmišljene tako da ne naruši prirodni ambijent. Uz to je na Trebeviću izgrađena bob staza, Jahorina je dobila nove skijaške staze, a u samom gradu izgrađena je nova olimpijska dvorana.
Medalja jedna, ali vrijedna
Skijaški sport u tadašnjoj Jugoslaviji tada je bio u usponu, a sarajevske olimpijske igre osigurale su tadašnjoj državi i prvo dugo sanjano olimpijsko srebro koje je osvojio Jure Franko u veleslalomu.
On je time preuzeo slavu za koju se očekivalo kako će pripasti Bojanu Križaju, tada najvećoj skijaškoj nadi.
Križaj i danas potvrđuje da je sanjao o olimpijskoj medalji, ali mu je važno da je barem jedna ipak ostala "kod kuće".
"Naš je san bio nastupiti na jednom ovakvom natjecanju u Jugoslaviji i taj nam se san ostvario", kaže Križaj koji će u konačnici ostati bez olimpijske medalje jer se ozlijedio uoči igara u Calgariju, četiri godine nakon Sarajeva, što je bio i kraj njegove skijaške karijere.
Tone Vogrinec, tadašnji direktor skijaških reprezentacija Jugoslavije, kaže kako su sarajevske olimpijske igre unatoč samo jednoj medalji imale iznimno veliki značaj za razvoj skijaškog sporta.
"Medalja je bila jedna, ali vrijedna", kaže danas Vogrinec koji podsjeća kako je za profesionalno stasanje jednog skijaša sposobnog za nastupanje na međunarodnim natjecanjima potrebno i 15 godina mukotrpnog rada i treniranja.
Mikulić odbio napustiti ratno Sarajevo
Sarajevske igre bile su najbolje dotad, po ocjeni tadašnjeg predsjednika MOO-a Juana Antonija Samarancha.
Ime Sarajeva doprlo je do dvije milijarde gledatelja diljem svijeta koliko ih je prema procjenama MOO u izravnim prijenosima pratilo natjecanja.
Nepunih osam godina kasnije Sarajevo je ponovo bilo na televizijskim ekranima diljem svijeta, opkoljen srpskom paravojskom.
Među prvim žrtvama rata bio je čuvar trebevićke bob staze, a već u početnim topničkim napadima zapaljena je i teško oštećena olimpijska dvorana Zetra. Ona je i jedini olimpijski objekt koji će biti obnovljen nakon rata, i to sredstvima MOO-a.
Branko Mikulić odbio je Samaranchov poziv da ga se evakuira iz Sarajeva radi liječenja jer je obolio od raka. Umro je i pokopan u Sarajevu 1994. godine.
Slavko Podkubovšek umro je u međuvremenu u Ljubljani i danas ga se malotko sjeti kao jednog od začetnika sarajevske olimpijske ideje.
