Na Veliki četvrtak Krist je učenicima ostavio zapovijed bratske ljubavi. U svakoj se biskupijskoj zajednici ujutro na Veliki četvrtak slavi misa posvete ulja, na kojoj biskup i svećenici koji su dio dijecezanskoga svećenstva obnavljaju obećanja s ređenja. Blagoslivljaju se i ulja za slavljenje sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i svetu krizmu.
Uvečer, na misi Večere Gospodnje, stavljen je naglasak na znak bratske ljubavi pa na toj misi svećenik pere noge vjernicima.
U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona, a u južnoj Hrvatskoj običaj je da se na Veliki četvrtak ona vezuju.
Veliki petak - spomen Kristove muke
Veliki petak jedini je dan u godini kad Katolička Crkva ne slavi misu, ali postoje obredi. To je dan spomena Kristove muke, razapinjanja i smrti pa liturgija ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla koje pritišće čovječanstvo, kako bi se u svjetlu Božje Riječi i dojmljivom liturgijom spomenula Kristovih patnji.
Kako bi se izrazila ljubav i dioništvo vjernika s Kristovim patnjama, kršćanska tradicija potaknula je razne oblike pučke pobožnosti, procesije i svete predstave koje žele što dublje u vjernikovu dušu utisnuti osjećaje istinskoga sudioništva u Kristovoj žrtvi.
Među tim pobožnostima posebno se ističe križni put, koji je obogaćen raznovrsnim duhovnim i umjetničkim izričajima koji ovise o senzibilitetu različitih kultura.
Svi katolički vjernici na Veliki petak od 18 do 60 godina poste, što znači da se osoba jednom u danu najede do sita i još dva puta nešto pojede, a za starije od 14 godina obvezan je i nemrs, odnosno taj se dan ne jede meso.
Na Veliki petak, dakle, obično se jede riba, poglavito u primorskim krajevima, a u sjevernoj Hrvatskoj grah, suho voće, kompoti, štrudl od sira te tijesto s orasima i makom. U ranijim razdobljima ljudi su pili i čašu crnoga vina kao uspomenu na prolivenu Kristovu krv.
Jedan od hrvatskih običaja su i tzv. žudije, čuvari Kristova groba u južnohrvatskim predjelima. Žudije su sastavljene od 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. judom kao trinaestim članom. Obično su odjeveni u odore rimskih vojnika. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja.
Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju "Gloria" i "Slava Bogu na visini". Nakon gašenja svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: "Isus je uskrsnuo", ponovno se pale svjetla, a žudije padaju na pod i preplašeni pobjegnu.
Velika subota - dan duboke tišine
Velika subota obilježena je dubokom tišinom, crkve su ogoljene i nisu predviđena liturgijska slavlja, a velika se važnost pridaje pristupanju sakramentu pomirenja.
Velika subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti.
Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći! Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario Božji život.
Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdijenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana u otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova.
Dani Vazmenog Trodnevlja – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota obično se nazivaju "svetima" ili "velikima" jer omogućuju ponovno proživljavanje središnjega događaj kršćanskoga otkupljenja te vjernike uvode u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista.
To su dani koji čine srce i stožer čitave liturgijske godine kao i života Crkve. Vazmeno bdijenje na Veliku subotu slavi se u različito vrijeme, a na bdijenju je blagoslov jela.
