U Hrvatskoj postoje tri reprezentativne sindikalne središnjice - Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati i Matica hrvatskih sindikata. Ove će se godine ponovno utvrđivati reprezentativnost, ukupni broj članova sindikata se procjenjuje na oko 300.000, a veliki broj članova sindikata nije učlanjen ni u jednu sindikalnu središnjicu.
Ribić za koaliciju sindikata s većinskom potporom određene struke
Nekadašnji predsjednik Matice hrvatskih sindikata i sindikalac s bogatim iskustvom Vilim Ribić kaže da 300.000 članova sindikata na 1,6 milijuna zaposlenih znači da kod nas ima oko 20 posto sindikalno organiziranih radnika, što je posljedica neoliberalnog "tsunamija" koji je poharao hrvatsko radništvo.
Reprezentativnost sindikata po njemu je problem "okruglog kvadrata", no kriterij brojnosti članstva je najmanje loš jer je egzaktan i mjerljiv, a određuje da su sindikati reprezentativni ako imaju najmanje 20 posto članova na području djelovanja. Granica se mora negdje povući kako bi se sindikate potaknulo na okrupnjavanje. I takvo je rješenje bolje od nikakvog, kada se u kolektivnim pregovorima trebao svaki sindikat složiti s pregovaračkim timom, pa je postizanje konsenzusa bilo gotovo nemoguće, podsjeća Ribić.
Postoje sindikati koji, iako malobrojni, mogu napraviti veliki pritisak, primjerice letačko osoblje, jer kad oni štrajkaju nastane veliki problem za vlasti. Ribić smatra kako je rješenje za okrupnjavanje sindikalne scene stvaranje koalicije sindikata koji bi mogli dokazati da imaju većinsku potporu (50 posto plus jedan) određene struke, npr. medicinske. Također podržava osiguravanje većih prava za sindikalne članove u odnosu na nečlanove, jer to je pitanje elementarnog poštenja i pravednosti,.
Sve ima svoj trošak, sindikati kad pregovaraju o plaćama i materijalnim pravima svih radnika angažiraju pravnike i ekonomiste koje treba financirati, kao i cjelokupni sindikalni pogon. Nije pošteno da se netko "šverca" uz to, kaže Ribić dodajući kako ne treba nečlanove dovoditi u puno nepovoljniju situaciju, ali neka mjerljiva razlika treba postojati kako bi se članovima sindikata vratilo uloženo.
Iveković načelno za okrupnjavanje, ali ne i za način kako se provodi
Čelnik Novog sindikata Mario Iveković poručuje kako to što njegov sindikat ima manje članova nije rezultat boljeg ili lošijeg rada, već posljedica potrebe da bude drugačiji, više u službi članstva od nekih većih sindikata.
Načelno podržavam okrupnjavanje sindikata, no ne i način na koji se provodi. Prisiljavanje na pripajanje manjih sindikata većima nije dobro, mi bi se vrlo rado udružili s onima za koje mislimo da dobro rade, kaže Iveković.
Po njegovu sudu, izmjene Zakona o reprezentativnosti sindikata su loše za sindikalnu scenu, a ugovaranje povoljnijeg prava samo za članove sindikata otvara prostor za korupciju.
Zakon o reprezentativnosti ističe samo kriterij brojnosti članstva, do kojeg mnogi dolaze na način koji nema veze sa sindikalnim radom. Primjerice, boljom ponudom kredita, što je nedopušteno, ali se ne sankcionira jer to odgovara poslodavcu i politici. U redu je ako se kolektivni ugovor primjenjuje samo na članove sindikata, jer ga se onda mora izboriti, no ako sindikat nije borben nego podložan poslodavcu onda će mu poslodavac rado ponuditi božićnicu i regres za članove, čak mu je i poželjno da se svi učlane kako se ne bi pojavila konkurencija.
Iveković ocjenjuje da se time sužava prostor sindikatu da bude interesna i borbena radnička organizacija, a kako u Hrvatskoj to nije tako postoji opće nezadovoljstvo sindikatima.
Sever za smanjivanje uvjeta za reprezentativnost
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever ističe da je okrupnjavanje sindikata dobro i poželjno, jer uz više članova i prikupljena veća financijska sredstva osigurava veće mogućnosti, primjerice organiziranja štrajka i angažmana profesionalaca.
Procesi okrupnjavanja su pozitivni ako su rezultat volje strana koje su u tome prepoznale zajednički interes, no nasilni procesi koji idu u pravcu gušenja malih sindikata nisu dobri, smatra Sever. Time se sužava mogućnost izbora i obeshrabruje osnivanje novih sindikata razbijanjem postojećih malih. To nije put koji bih volio vidjeti u Hrvatskoj jer ulazi u slobodu sindikalnog djelovanja i izbora, naglašava Sever i upozorava kako to dovodi do gubitka vjere u sindikate. Također je kritičan prema zakonskim odredbama o tome koliko minimalno sindikati trebaju imati članova da bi bili reprezentativni (najmanje 20 posto) jer drži da je to previsoka kvota.
Nije dobro da neki sindikati dobiju ekskluzivitet, što narušava same temelje kolektivnog pregovaranja, načela solidarnosti i socijalne pravde. Kada bi se uvjet za reprezentativnost spustio s 20 na 10 ili osam posto, to bi već imalo smisla, drži Sever.
U Njemačkoj samo jedna sindikalna središnjica
U drugim zemljama, primjerice u Sloveniji, zakon razlikuje uvjete za stjecanje reprezentativnosti saveza ili konfederacije sindikata, samostalnih sindikata u pojedinoj djelatnosti ili struci i sindikata kod poslodavca.
Sindikat mora dokazati da je demokratska organizacija i ostvaruje slobodu sindikalnog udruživanja, djelovanja i ostvarivanja prava članova, neprekidno djeluje najmanje zadnjih šest mjeseci, neovisan je o državnim tijelima i poslodavcima, financira se uglavnom iz članarina i drugih vlastitih sredstava te ima određeni broj članova, što dokazuje na temelju potpisanih pristupnih izjava svojih članova. Sindikat ili sindikalna središnjica mora dokazati da ima najmanje 10 posto radnika iz pojedine djelatnosti ili struke u kojoj želi steći reprezentativnost. U slučaju samostalnog sindikata djelatnosti ili struke, koji nije član središnjice, odnosno sindikata kod poslodavca taj je postotak nešto veći i iznosi 15 posto.
U Njemačkoj postoji samo jedna sindikalna središnjica, a Njemački savez sindikata vrlo otvoreno surađuje sa socijaldemokratima i puno otvorenije deklarira svoje političke stavove nego, primjerice, u Hrvatskoj.
U Francuskoj ima više sindikalnih središnjica, koje se ne razlikuju prema sektorima u kojima organiziraju radnike, nego prvenstveno po političkom profilu.
