Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, o danima ponosa, slave ali i neizmjernog zla i tuge, koja je zauvijek ostala u kolektivnom sjećanju, razgovarali smo s vukovarskim braniteljem Damirom Plavšićem. O Domovinskom ratu napisao je tri knjige, a prema knjizi ‘Bitka za Vukovar’, režirao je istoimenu predstavu, te kasnije sa prijateljima i glazbeno scenski spektakl 'Plamen Vukovarskog svjetla'.
Rođen je u Vukovaru 1969. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. U rujnu 1989. godine seli se u Zagreb i započinje studirati veterinu. Nakon završetka druge godine, u lipnju polaže zadnji ispit i odlazi dragovoljno za zovom svoga srca u Vukovar, gdje se stavlja na raspolaganje obrani grada te postaje branitelj Vukovara i Sajmišta, kao pripadnik pričuvnog sastava Zbora narodne garde.
Dio pripadnika 4. voda „Desna Supoderica“, Sajmište, Vukovar. Kolovoz 1991., Autor fotografije: Damir Plavšić
Njegov otac Ivan Zvonimir Plavšić kupio je takozvanu automatsku pušku „Rumunjku“, samokres, streljivo, pa je za razliku od ostalih branitelja koji su imali lovačko i malokalibarsko naoružanje Damir imao sve potrebno za ozbiljan ratni sukob koji će uslijediti. Sa svojim vodom „Desna Supoderica“ prve zadaće bile su utvrditi položaje i braniti jedini zapadni ulaz u Vukovar. Kako bi što uspješnije obranili taj položaj, sa svojim suborcem Robertom Janićem postavlja minska polja. Već 25. kolovoza zajedno onesposobljavaju prvi tenk u bitki za Vukovar, a drugi od početka Domovinskog rata. Upravo je uništenje tog tenka uz nalet kamiona „JNA“ na Borovskoj cesti bio povod da „JNA“ zajedno s četnicima i srpskim dragovoljcima započne sveopći napad na grad, a Damir je događaj opisao kako slijedi.
'25. kolovoza 91., u jutarnjim satima, kamion JNA za prijevoz hrane biva uništen nailaskom na minu pokraj barikade u Borovu Naselju na Borovskoj cesti. Ubrzo stiže obavijest da iz vukovarske vojarne izlazi kolona od šest tenkova i kreće se u pravcu zapadnog izlaza iz grada. Zamjenik zapovjednika obrane Vukovara, Pero Perić, uz odobrenje zapovjednika obrane, Ivice Arbanasa, izdaje zapovijed o zaustavljanju kolone i sprječavanju njihovog izlaska iz grada.
Zapovjednik voda “Desne Supoderice“ (4. vod, 1. satnija, 1. bojna pričuvnog sastava Zbora narodne garde), Tomislav Skrbin “Šipka“, prima zapovijed i sa svojim ljudima kreće u akciju. Pripadnici voda dovoze kamion kombinata “Borovo“ i parkiraju ga poprijeko na uskoj cesti u kotlini između lijeve i desne Supoderice, a pokojni Robert Janić “Prsan“ i ja miniramo cestu protutenkovskim minama.
Stigli smo staviti upaljače u dvije mine, nakon čega se povlačimo ispred tenka koji se velikom brzinom približio na svega pedeset metara. Tenk ralica koji je predvodio kolonu, bez zaustavljanja je počeo gurati kamion sa ceste i tada je naletio na minu koja je teško oštetila prednju desnu stranu tenka.
Nakon što je uništen prvi tenk u koloni, pripadnici 4. voda počeli su na ostale bacati 'molotovljeve' koktele, dok je po njima otvorena vatra iz tenkovskih strojnica. Borba je trajala oko sat vremena a pripadnici 4. voda bez obzira što su imali samo pješačko naoružanje, hrabro su držali kolonu pod vatrom. U jednom trenutku stiže zapovijed o povlačenju jer je dogovoreno primirje.
Jugoslavenska vojska je iskoristila primirje i umjesto povratka tenkova u vojarnu, kako je bilo dogovoreno, iste odvozi na brdo “Pašnjak“ koje je iznimno važna strateška točka sa koje počinju kontrolirati selo Bogdanovce, naselje Lužac te Priljevo kao i dio centra grada. Zauzimanje brda “Pašnjak“, ukopavanje tenkova i utvrđivanje položaja, dovelo je do toga da je zapovjednik obrane Vukovara, Ivica Arbanas, donio zapovijed da se osigura pravac sigurnog prolaza iz Vukovara prema Bogdanovcima, tzv. “Kukuruzni put“. '
Robert Janić i Damir Plavšić – dvojac koji je uništio prvi tenk u bitki za Vukovar, Kolovoz 1991., Autor fotografije: Damir Plavšić
Srpske neprijateljske snage procijenile su kako će za desetak dana uspjeti osvojiti Vukovar jer je obrana grada počivala na 1863 branitelja koji su uglavnom imali ručno pješačko i protutenkovsko naoružanje te desetak topova i nešto više minobacača različitih kalibara sa malo granata. Istovremeno, srpske neprijateljske snage su oko Vukovara okupile između 30.000 i 40.000 vojnika „JNA“, četnika i srpskih dragovoljaca, imali su više stotina tenkova i oklopnih vozila, zrakoplove, helikoptere, brodove, više stotina topničkih bitnica i raketnih sustava a raspolagali su s neograničenim količinama streljiva, raketa i granata.
Međutim, iznimna hrabrost i junaštvo malobrojnih branitelja pokazala se kao nepremostiva barijera a veliki broj uništenih tenkova, vojne opreme i veliki gubici u ljudstvu dovode do toga da neprijateljska vojska počinje mijenjati strategiju napada na grad. Započinju s masovnim danonoćnim granatiranjem bolnice, zgrada i kuća, pa na Vukovar dnevno pada u prosjeku oko 5.000 granata i tek tada opet uz velike žrtve polako počinju potiskivati hrvatske linije obrane prema centru grada.
Plavšić se od početka rata cijelo vrijeme bori na zapadnom dijelu Sajmišta a njegova postrojba uspješno brani zapadni ulaz u grad i ne odstupa niti za milimetar. Ispričao nam je i što mu je bilo najteže tijekom opsade i svakodnevnih borbi.
'Bitka za grad vođena je u potpunom okruženju bez mogućnosti dostave streljiva, oružja, sanitetskog materijala i namirnica tako da smo se morali snalaziti na najrazličitije načine. Koristili smo zarobljenu neprijateljsku opremu, naoružanje i streljivo a pred kraj rata punili smo vreće za ispaljivanje granata iz haubica barutom izvađenim iz lovačkog streljiva (patrona). Sami smo pravili improvizirane bombe. U alatnici tvornice Borovo napravljen je i određeni broj minobacača i „pijanih Ustaša“ (valjkasti dodatak koji se navije na vrh cijevi puške a izbacuje ručne bombe stotinjak metara).
Veliki problem predstavljala nam je „kiša granata“ koja je danonoćno padala na Vukovar, pa je svaki izlazak iz podruma u kojima smo odmarali, uvijek bio veliki rizik da budemo ranjeni ili ubijeni. Na relativno malu površinu grada padalo je mnogo granata različitog kalibra a po mojoj procjeni ukupno je na Vukovar palo blizu pola miliona granata koje su potpuno razorile grad i nanijele velike gubitke među braniteljima i civilima.
Zbog toga su civili i branitelji živjeli u hladnim i vlažnim podrumima bez struje, tekuće vode, toaleta, tuširanja. Grijanje preko starih peči prebačenih u podrume bilo je moguće samo po noći kako neprijatelji ne bi vidjeli kuće iz kojih izlazi dim, jer bi ih inače salvama granata sravnili sa zemljom. Hrane je bilo malo pa smo dnevno imali jedan ili dva obroka, većinom samo tijesto pečeno na peći ali najveći je problem bila pitka voda. Vode je bilo u bunarima, a njihove lokacije neprijateljska je vojska imala ucrtane na ratnim kartama, pa u svitanje kada civili krenu prema bunarima započinje jutarnja kanonada granata. Upravo je odlazak po vodu za civile bio najopasniji posao.
Ostali smo i bez najosnovnijih lijekova uslijed čega je mnogo kroničnih bolesnika preminulo, a prehlade, temperature, bronhitisi i ostale bakterijske bolesti liječile su se čajevima i oblozima. Ako je netko od civila ili branitelja ranjen, morao je ponekad čekati satima da se pronađe automobil u voznom stanju, a onda još koji sat da prestane granatiranje. Kada se smiri granatiranje tada automobili ulicama voze relije jer izbjegavaju rupe od granata, ruševine, stabla, a kada prelaze most na rijeci Vuki ili Priljevski nadvožnjak, tada po njima pucaju protuzrakoplovnim strojnicama s druge strane Dunava iz Vojvodine.
Nama braniteljima bilo je iznimno teško braniti Vukovar jer nas je svakog dana bilo sve manje i manje tako da smo bili premoreni stalnim borbama i stražama. Mobilizirali smo muškarce koji su se skrivali u podrumima barem za noćne straže kako bismo se malo odmorili ali kada smo se ujutro probudili više nije bilo nikoga, jer su ti muškarci pobjegli još tijekom noći. Obrana Vukovara je specifična i po tome što smo stalno bili u neposrednom dodiru sa srpskim neprijateljskim vojnicima. Na primjer, mi držimo red kuća s jedne strane a oni s druge strane ceste, pa su se često vodile borbe prsa u prsa.'
„Minimarket“ - dio linije koju je od napada četničkog odreda „Petrova Gora“ i „JNA“, branio vod „Desna Supoderica“. Izvor: Internet, Autor: nepoznat
5. 11. neprijateljske srpske snage zauzimaju „Prvomajsku“ ulicu i u tom trenutku Plavšićeva postrojba ostaje u okruženju pa zapovjednik Tomislav Skrbin izdaje zapovijed o izvlačenju civila i povlačenju prema centru grada.
Trenutak pada „Prvomajske“ ulice i ulazak tenkova sa pješaštvom na položaj „Desna Supoderica“, Izvor: Internet, Autor: nepoznat
Već istoga dana Damir Plavšić odlazi u ispomoć na „Priljevo“, novoformiranu linija obrane nakon pada naselja Lužac i tamo se bori protiv Arkanovih dragovoljaca i „JNA“ sve do 9. studenoga kada nakon pada Caffe bara „London“ postaje branitelj Borova naselja. 13. 11. postaje zapovjednik „Nove alatnice“ i sa svojim ljudima brani položaj koji ne smije pasti jer se u podrumima zgrada Borovo „Commerce“ i tvornica Borovo nalazi više tisuća civila i ranjenika. Sa svojim suborcima borio se sve do 20. 11. kada je izvršena predaja branitelja i civila u Borovu naselju.
Predaja branitelja i civila u krugu tvornice Borovo u Borovu naselju, 20. 11. 1991. Izvor: Internet, Autor: nepoznat
'Taj 20. studeni meni osobno bio je najteži trenutak, kada je nastupila predaja i trenutak prelaska nevidljive linije nakon čega sam od slobodnog čovjeka postao ratni vojni zarobljenik. Psihički sam se pripremio za smrt, molio sam Boga za oprost grijeha i prepustio sam se njegovoj volji. Ujedno sam razmišljao kako će me ubiti. Tješio sam se mišlju da ako me strijeljaju čovjek brzo iskrvari i ostane bez svijesti, što je opet bolje od dugotrajnog mučenja. Odmah u autobusu na putu u srpski koncentracijski logor Stajićevo, dobio sam strašne batine a onda po ulasku u sam logor još divljačkih udaraca, pa onda skoro svaki dan premlaćivanja, iživljavanja, ispitivanja i mučenja. Srbi su nas smatrali teroristima koji su se pobunili protiv ustavnog poretka SFRJ i Ustašama koje su klale srpsku djecu i civile pa možete samo zamisliti kako su se iživljavali nad nama.'
Štala za krave u kojoj je na betonu spavalo oko 1.300 branitelja i civila. Koncentracijski logor Stajićevo Izvor: Internet, Autor: nepoznat
Kako je već počela zima a zarobljenici su spavali na betonu stare štale za krave, ljudi su počeli obolijevati a kada je Međunarodni Crveni križ vidio u kakvim uvjetima borave zarobljenici, srpska ih je vojska dio prebacila u zatvore u Nišu i Sremskoj Mitrovici. Sam Plavšić je boravio u niškom zatvoru, a nakon 90 dana prebačen je Sremsku Mitrovicu gdje boravi još mjesec i pol. Nakon toga šalju ga u razmjenu ratnih zarobljenika, koja je obavljena u Nemetinu 27. 03.1992.
Popisivanje nakon razmjene zarobljenika u Nemetinu 27. 03. 1992. Izvor: Internet, Autor: nepoznat
'Osobno me je držala na životu i davala mi snagu čvrsta vjera u Boga i nada da ću jednog dana izaći iz zarobljeništva. Na početku nije bilo nikakve nade da ćemo izaći živi, jer su nam govorili da će nas poubijati ili da ćemo biti osuđeni na doživotnu robiju. Toliko su nas tukli da je bilo najvažnije preživjeti a nada da ćemo možda jednom izaći, ponovno se pojavila kada su nas popisali djelatnici Međunarodnog Crvenog križa. Kasnije je isto bilo iznimno teško jer je Srbija protiv nas branitelja pred vojnim sudovima započela postupke pod optužbom „Pobuna protiv ustavnog poretka SFRJ“. Također su nas na ispitivanjima srpski policajci premlaćivali i tražili da potpisujemo kojekakva „priznanja“ o ubojstvima njihovih vojnika ili civila. Tko nije mogao izdržati batine potpisao bi „priznanje“ koje je kasnije bilo temelj za podizanje optužbe za ratni zločin. Još uvijek i danas u Srbiji postoji popis određenog broja branitelja Vukovara koji ako uđu u Srbiju biti će privedeni i suđeni za, najčešće, nepostojeća djela a temeljem potpisa na „priznanje“ iznuđeno premlaćivanjima i mučenjima.'
Po povratku u Zagreb pronalazi majku i mlađeg brata, a već drugi dan javlja se na veterinarski fakultet i nastavlja redovno studirati treću godinu. Damirov otac, Ivan Zvonimir Plavšić odveden je iz Vukovarske bolnice i ubijen na Ovčari. Damir Plavšić danas je u mirovini, a zbog ranjavanja i premlaćivanja u srpskim koncentracijskim logorima, ratni je vojni invalid 60%. Za Junaštvo u obrani Vukovara odlikovan je „Redom Nikole Šubića Zrinskog“ a za sudjelovanje u Domovinskom ratu sljedećim odlikovanjima: Red Hrvatskog križa, Red Hrvatskog trolista, Red Hrvatskog pletera, Spomenica Domovinskog rata 1990 – 1991., Spomenica Domovinske zahvalnosti i Spomen plaketa Vukovar 1991.
Damir Plavšić. Memorijalno groblje branitelja u Vukovaru, Autor fotografije: Damir Plavšić
