Još u travnju ove godine, američki predsjednik Donald Trump je objavio da se s Rusijom uglavnom dogovorio o mirovnom sporazumu. Tada je američki predsjednik rekao da sporazum predviđa da poluotok Krim, koji je Rusija anektirala, treba pripasti Rusiji, piše Deutsche Welle.
„Odluka Rusije i SAD-a preko glave Ukrajine je pravno nezamisliva, čak i ako politički postaje sve vjerojatnija“, smatra Pierre Thielbörger, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Ruhr u Bochumu. Bez suglasnosti Ukrajine, ne može biti takvog mirovnog sporazuma, smatra on. Moderno međunarodno pravo zasniva se na „suverenoj jednakosti svih država“. Dvije države ne mogu jednostavno sklapati ugovore na štetu treće, argumentira stručnjak.
Dogovor o ustupanju teritorija Ukrajine bez njezinog pristanka jasno krši teritorijalni suverenitet zemlje, naglašava Thielbörger. Osim toga, takav ugovor između Rusije i SAD „po svom sadržaju bi vjerojatno kršio i zabranu upotrebe sile i stoga bi bio protivan međunarodnom pravu“, kaže stručnjak za međunarodno pravo.
Okupirane teritorije prema međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini
Poluotok Krim i četiri administrativna okruga Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson prema međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini. Činjenica da Rusija faktički kontrolira ove teritorije – ili bar njihove dijelove – i to što ih je anektirala, tu ništa ne mijenja.
Godine 2014. na Krimu i 2022. u istočnoj i južnoj Ukrajini održani su referendumi o pristupanju okupiranih teritorija Rusiji. Međutim, stručnjaci za međunarodno pravo ih smatraju lažnim glasanjima. Postoje jasne smjernice o tome pod kojim uvjetima takvi referendumi mogu biti priznati prema međunarodnom pravu.
„Na primjer, mora biti zajamčeno da glasači mogu slobodno, bez prinude i bez straha izraziti svoje mišljenje“, kaže Thielbörger. To sigurno nije bio slučaj 2014. tijekom ruske okupacije Krima. Glasanja u istočnoj i južnoj Ukrajini u rujnu 2022. također su se odvijala već pod uvjetima ruskog agresorskog rata i ruske okupacije tih teritorija.
Dosadašnja glasanja protivna međunarodnom pravu
Tek u srpnju 2025. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je utvrdio da je Rusija na okupiranim područjima već u razdoblju između 2014. i 2022. uspostavila „sustav kršenja“ ljudskih prava. Prema presudi Suda, to je uključivalo nasumične vojne napade, pogubljenja civila i ukrajinskih vojnika, mučenje i protjerivanje, ali i „potiskivanje ukrajinskog jezika u školama“. S obzirom na ovu situaciju u regijama koje je okupirala Rusija, ne može se pretpostaviti da su referendumi tamo bili u skladu s međunarodnim pravom.
Opća skupština UN-a je više puta potvrdila da su referendumi na Krimu i u istočnoj i južnoj Ukrajini bili ilegalni. Oni ne bi ništa promijenili u pripadnosti ovih teritorija Ukrajini. Profesor prava Thielbörger također ukazuje na to da je 2003. između Ukrajine i Rusije sklopljen ugovor – u skladu s međunarodnim pravom – u kojem je Rusija priznala Krim kao dio Ukrajine. Pored toga, 1997. godine, dvije države su obećale jedna drugoj da će poštivati međusobne granice.
Rusija se poziva na pravo naroda na samoopredjeljenje
Iz Rusije se često može čuti: ljudi na Krimu i u istočnim i južnim oblastima žele napustiti Ukrajinu i to je također pokriveno važnim načelom međunarodnog prava, naime pravom naroda na samoopredjeljenje. Međutim, međunarodno pravo je vrlo uzdržano po pitanju da li pravo naroda na samoopredjeljenje daje tom narodu i pravo da se odvoji od matične države putem validnog referenduma, objašnjava Thielbörger.
U načelu, pravo na samoopredjeljenje omogućava narodima da slobodno odrede svoj politički, ekonomski i kulturni razvoj. Nastalo je prvenstveno kada su bivše kolonijalne države izborile svoju neovisnost. Međutim, ovo načelo uvijek mora biti u skladu s drugim temeljnim principom međunarodnog prava, naime državnim suverenitetom nad vlastitim teritorijem. Oba načela mogu doći u sukob kada se jedna skupina stanovništva želi odvojiti, a država se protivi tome.
Postoje velike pravne prepreke za odvajanje teritorija
Sa stanovišta međunarodnog prava, mora se praviti razlika između „unutarnjeg" i „vanjskog" samoopredjeljenja, kaže Thielbörger. „Unutarnje“ samoopredjeljenje znači: nacionalne manjine dobivaju posebnu zaštitu unutar matične države, na primjer samoupravu ili zaštitu svoje kulture i tradicije.
S druge strane, „vanjsko“ samoopredjeljenje, odnosno odvajanje od matične države, moguće je samo u ekstremnim okolnostima. Narod mora biti sustavno tlačen i na meti teških kršenja ljudskih prava da bi imao pravo na odcjepljenje. U slučaju Krima i istočne i južne Ukrajine, nije bilo takvih teških kršenja prava od strane ukrajinske vlade.
Može li se Ukrajina dragovoljno odreći okupiranih teritorija?
Što bi bilo ako bi Trump i Putin napravili dogovor koji predviđa da Ukrajina ustupi okupirane teritorije i ukrajinska vlada to nevoljno prihvati? Da li bi ta cijena za mir bila dozvoljena prema međunarodnom pravu? „U načelu da", kaže Thielbörger. Međutim, pristanak na takav mirovni sporazum morao bi biti „zakonit i prije svega dragovoljan čin ukrajinske vlade“. Posebno se ne smije dogoditi pod prinudom ili prijetnjom silom, kaže on.
Iz perspektive stručnjaka za međunarodno pravo, „vrlo je upitno kako bi u trenutačnoj situaciji mogla izgledati odluka ukrajinske vlade koja bi bila donijeta bez prinude ili dobrovoljno". Kako bi se točno situacija u Ukrajini trebala razvijati da bi se prema međunarodnom pravu moglo govoriti o dragovoljnom ustupanju teritorija – trenutačno je teško reći. Žestoki ruski zračni napadi na civilne ciljeve posljednjih mjeseci i prijetnje američke vlade da će potpuno obustaviti vojnu pomoć svakako ne govore u prilog situaciji odlučivanja u kojoj vlada ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog može djelovati slobodno.
Thielbörger ukazuje na još jedan aspekt: pri odlučivanju o teritorijalnom integritetu države, mora se uzeti u obzir i uloga pogođenog stanovništva. U međunarodnom pravu postoje različita mišljenja o tome. Neki stručnjaci za međunarodno pravo smatraju da bi prilikom odricanja od državne teritorije i ljudi koji tamo žive morali dati svoj pristanak.
Ukrajinski Ustav daje smjernice
Ako ukrajinski državni teritorij treba promijeniti, ukrajinski Ustav za taj slučaj predviđa referendum na kojem mogu sudjelovati svi Ukrajinci s pravom glasa.
Također, za ustupanje teritorija koje je Rusija okupirala, vjerojatno bi morao biti promijenjen i sam Ustav. Jer u članu 133, stavu 2, definiran je državni teritorij Ukrajine i izričito se navode i četiri istočne oblasti: Lugtrumpansk, Donjeck, Zaporožje i Herson. Sa stanovišta međunarodnog prava, pravna situacija u Ukrajini ne igra presudnu ulogu. Ali politički gledano, ukrajinsko ustavno pravo bi moglo biti značajno za svako mirovno rješenje.
