Ministarstvo vanjskih poslova u Podgorici uvjerava domaću javnost da sastanak s hrvatskim kolegama „nije odgođen“, iako je svima uključenima jasno da se stvari – opet – razvlače kao žvaka pod stolom.
Tema? Ništa „nevažno“: odšteta za utamničene Hrvate u logoru Morinj i povratak školskog broda „Jadran“.
Nedostatak kapaciteta
Dok je Zagreb već formirao vladino povjerenstvo za povrat broda, Podgorica se ponaša kao student koji još nije otvorio knjigu, ali tvrdi da je „gradivo pod kontrolom“. Razlog? Teško je izbjeći dojam da nije riječ o taktici nego o kapacitetu – ili preciznije, o njegovu nedostatku. Hrvatska pravna argumentacija o pripadnosti „Jadrana“ očito je tvrđi orah nego što su u Podgorici očekivali. To uporno zavlačenje nije samo diplomatski faux pas, nego simptom dubljeg problema: selektivne memorije. Crna Gora kao da računa na to da će vrijeme, kao i obično na Balkanu, odraditi posao umjesto institucija.
A vrijeme, međutim, ima nezgodnu naviku da podsjeća. Hrvatska je, primjerice, svojevremeno izostavila Crnu Goru iz tužbe za genocid – potez koji se danas čita više kao politička naivnost nego kao državnički pragmatizam. Još zanimljivije, Zagreb nikada nije ni otvorio pitanje ratne odštete prema Podgorici. U prijevodu: račun nije ni ispostavljen, a kamoli plaćen.
U međuvremenu, Podgorica se elegantno „lišila“ odgovornosti za agresiju na Dubrovnik, Cavtat i Konavle. Spaljene kuće, ubijeni civili i razoreni jug Hrvatske ostali su bez stvarne, materijalne satisfakcije. Umjesto toga, dobili smo političku koreografiju pomirenja – bez realnog financijskog pokrića. Kad smo već kod pokrića, vrijedi se prisjetiti i jedne gotovo filmske epizode s početka dvijetisućitih. Uvođenje eura u crnogorski platni sustav 2002. godine nije bio čin spontanog ekonomskog prosvjetljenja, nego logistički pothvat u kojem je ključnu ulogu odigrao Zagreb. Zrakoplov Deutsche Banka sletio je u Ćilipe s desecima paleta gotovine, koje su potom, u diskretnoj operaciji s hrvatskim vozačima i osiguranjem, prebačene u Podgoricu. Novac je potekao, država je preživjela, a zahvalnost – kao i često – ishlapjela.
Selektivno pamćenje
Da ironija bude potpuna, Hrvatska je Crnoj Gori bila i svojevrsni sponzor na putu prema članstvu u NATO, lobirajući i politički i logistički. Pomogla joj je i u procesu razdruživanja od Srbije, pružajući podršku koja nije bila ni simbolična ni jeftina. Čak su i crnogorski časnici školovani u Hrvatskoj – uključujući i neke koji su početkom devedesetih nosili uniforme JNA na dubrovačkom ratištu.
Rezime odnosa Zagreba i Podgorice, kad se ogoli od diplomatskog celofana, izgleda ovako: Hrvatska je sustavno davala, Crna Gora selektivno pamtila. I sada, kad na stol dolaze konkretna pitanja – logor Morinj, brod „Jadran“, ratna odgovornost – Podgorica bira staru taktiku: odgodi, relativiziraj, razvodni. Problem je samo što takva politika možda prolazi u domaćem medijskom balonu, ali u ozbiljnoj međunarodnoj areni ostavlja dojam države koja bi htjela sve benefite zapadnog kluba, a bez suočavanja s vlastitim računima. A računi, kako god ih netko pokušavao sakriti u ladicu, na kraju uvijek dođu na naplatu.
