U tjedniku EXPRESS od 10. travnja, iz pera „… upućenog vojnog analitičara iz Beograda“, u tekstu pod naslovom „U proljeće 1992. JNA je digla u zrak 4 milijarde dolara. Prvi put svi detalji“, doznajemo ponešto „… nepoznato o posljednjem danu postojanja golemog vojnog aerodroma Željava kod Bihaća … na granici BiH i Hrvatske“ (detaljnije vidi: https://www.24sata.hr/news/otkrivamo-kompleks-vrijedan-4-milijarde-dolara-jna-je-digla-u-zrak-92-evo-istine-o-tome-1120423).
Na prostorima bivše države poznati i ugledni beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić upustio se u navedenom tekstu u približavanje širem čitalačkom krugu jedne relativno nepoznate materije iz vremena Domovinskog rata. Tako je u tekstu naveo niz interesantnih podataka o razlozima, vremenu i načinu nastanka „Željave“ – najvećeg podzemnog aerodroma na prostoru bivše države (kodnog imena „Objekt 505“ ili „Objekt Klek“). Potom slijedi niz interesantnih taktičko-tehničkih podataka o samom aerodromu, eskadrilama aviona stacioniranim u njegovoj utrobi te pilotima koji su na njima letjeli.
Uništenje Željave
Na kraju govori i o angažmanu tehnike i letačkog osoblja sa „Željave“ u borbenim djelovanjima Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva na prostoru Republike Hrvatske protiv snaga i sredstava Hrvatske vojske. Tekst završava detaljnim podacima o uništenju aerodroma „Željava“ u ranim jutarnjim satima 17. svibnja 1992. godine. Interesantno, druga dva vrlo relevantna i također „upućena“ izvora tvrde da je to bilo „u subotu 16. maja 1992.“ To su: Bojan Dimitrijević i Milan Micevski u monografiji: „117. lovački avijacijski puk, 352. izviđačka avijacijska eskadrila, 200. vazduhoplovna baza“ (str. 180) te prof. Radmila Tonković u tekstu: „Aerodrom kojeg više nema“, Aeromagazin, (str. 37). U nastavku ovog teksta namjerno ćemo koristiti pogrešan datum (17. svibnja) kako bismo ostali što bliže izvornom Radićevom tekstu.
Na čitavih sedam EXPRESS-ovih stranica Aleksandar Radić pružio je mnoštvo informacija namijenjenih prosječnim hrvatskim čitateljima, no, prava pitanja i podatke o aerodromu „Željava“ „upućeni vojni analitičar iz Beograda“ svjesno je prešutio.
Za početak, autor niti jednom riječi nije spomenuo vrlo bitnu činjenicu da se aerodrom „Željava“ nalazi na teritoriju Republike Hrvatske. Umjesto toga, u podnaslovu teksta navodi se da se aerodrom nalazi „... na granici BiH i Hrvatske“. Autor u tekstu konstantno koristi kolokvijalne izraze: „bihaćki aerodrom“, „aerodrom Bihać“, „bihaćki 117. lovački zrakoplovni puk“, „bihaćki piloti“, „bihaćka eskadrila“ i slično.
Mnoštvo prešućenih podataka
Atribut „bihaćki“ u cijelom tekstu navodi se 30-ak puta, a što otvoreno sugerira da predmetni aerodrom pripada Bosni i Hercegovini, a ne Hrvatskoj. Istina je posve suprotna: aerodrom u podzemnom i nadzemnom dijelu gotovo u potpunosti pripada Republici Hrvatskoj (tek dio jedne poletno-sletne staze pripada BiH, a što je nebitno za vlasnička prava nad više od 99 % cjelokupne nadzemne i podzemne aerodromske infrastrukture). No, autor iz predostrožnosti (ne iz neznanja!) prešućuje taj podatak jer bi njegovo spominjanje lako moglo navesti nekog od prosječnih čitatelja na jednostavan zaključak: uništena vojna nekretnina pripada Republici Hrvatskoj!
Kako prosječni čitatelji ne bi ostali prikraćeni za neke interesantne podatke, očito svjesno prešućene, u nastavku teksta spomenut ćemo samo one najbitnije.
1. o pravu na nepokretnu vojnu imovinu – aerodrom s kompletnom aerodromskom infrastrukturom
Ugovor o pitanjima sukcesije, koji je u svim državama slijednicama SFRJ stupio na snagu početkom lipnja 2004. godine, u svom Aneksu A „Pokretna i nepokretna imovina“, članak 2., stavak 1., precizira slijedeće:
„Nepokretna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriju SFRJ prelazi na onu državu slijednicu na čijem se teritoriju sada nalazi“.
Iz ove odredbe jasno proizlazi da je aerodrom „Željava“ vlasništvo Republike Hrvatske na čijem se teritoriju nalazi.
Republika Hrvatska postala je međunarodno priznata država 15. siječnja 1992. godine. Potom na njezin teritorij ubrzano pristižu međunarodne snage UNPROFOR-a i polako preuzimaju neke ovlasti koje je do tada imala Promatračka misija Europske zajednice (popularni „sladoledari“). Jedan od većih uspjeha Promatračke misije EZ-a bilo je potpisivanje Sporazuma od 22. studenoga 1991. godine o povlačenju JNA s teritorija RH. Sporazum su potpisali: opunomoćenik OS SFRJ general-potpukovnik Andrija Rašeta; ovlašteni predstavnik Vlade RH pukovnik Imra Agotić, a supotpisnik za Promatračku misiju EZ-a bio je Nj. E. ambasador Dirk Jan van Houten. Članak VII. Sporazuma jasno precizira:
„Jedinice, ustanove i komande JNA koje se izmeštaju sa teritorije Republike Hrvatske, na osnovu ovog Sporazuma, predaće ovlašćenim organima Republike Hrvatske sve građevinske objekte koje su koristile u stanju u kakvom se nalaze, zajedno sa opremom, instalacijama, zemljištem, neispravnom ili oštećenom vojnom tehnikom, kao i ispravnom tehnikom koja se ne izmešta, a o čemu svaka jedinica, ustanova i komanda JNA treba da sačini poseban zapisnik. Ovako predata nepokretna i pokretna imovina biće uzeta u obzir prilikom sačinjavanja konačnog deobenog bilansa. Jedinice JNA obvezuju se da neće namerno oštećivati objekte i sva ostala sredstva koja se predaju. Eventualna oštećenja bit će zapisnički konstatovana.“
Dakle, neovisno o međunarodno preuzetoj obvezi „... da neće namerno oštećivati objekte i sva ostala sredstva koja se predaju“, JNA je to ipak učinila. Kao agresorska, strana vojna sila, na tlu međunarodno priznate Republike Hrvatske, JNA je, prema „upućenom vojnom analitičaru iz Beograda“, u ranim jutarnjim satima 17. svibnja 1992. godine „... digla u zrak 4 milijarde dolara“. I to samo zato što su, smatra Aleksandar Radić: „U vrhu JNA procijenili ... da je vrijeme postojanja aerodroma Bihać prošlo. Nisu željeli da nikome ostane strateški vrijedna baza. Ni Hrvatskoj ni stranim silama, koje su pokazivale sve veći interes za jugoslavensku krizu.“
Ovo Radićevo objašnjenje predstavlja traljavo opravdanje za svjesno / namjerno uništavanje aerodroma „Željava“, a kojim se završava gotovo polugodišnje razdoblje „... poduzimanja mera da što manji deo tehnike i ubojnih sredstava padne u ruke oružanim formacijama Republike Hrvatske“ (iz preambule Naređenja načelnika Generalštaba OS SFRJ general-pukovnika Blagoja Adžića od 7. 11. 1991.). U duhu ovog Adžićevog Naređenja minirana je i „Željava“, iako je JNA znala da je aerodrom u trenutku miniranja, a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske te BiH, neperspektivan i neupotrebljiv! Naime, prije njegovog fizičkog uništenja aerodrom je prethodno „uništila“ promjena geopolitičkog okružja te ga nije trebalo dodatno uništavati miniranjem! Međutim, u maniri srpskih kriminalaca, a kojima je očito pripadao i tadašnji sivomaslinasti vrh JNA, isti su imali potrebu da već „mrtvi“ aerodrom dodatno „overe“ miniranjem!
2. o počinjenoj ratnoj šteti na nepokretnoj vojnoj imovini
I reče „upućeni vojni analitičar iz Beograda“, da je JNA „... digla u zrak 4 milijarde dolara“! Da su to bile 4 mlrd USD u srpskom vlasništvu, da li bi ih onda vojnici JNA dizali u zrak? Sigurno ne bi! Stoga, hajdemo se malo pozabaviti s procijenjenom vrijednosti aerodroma. Nije nam poznato na temelju čega, kojih parametara je „upućeni vojni analitičar iz Beograda“ došao do iznosa od 4 mlrd USD. Pođimo od pretpostavke da je taj iznos točan te da predstavlja procijenjenu vrijednost aerodroma 1968. godine, kada je „pušten u promet“.
Prema standardnom američkom CPI-u (Consumer Price Index, kao standardnoj mjeri službene inflacije u SAD-u, koji objavljuje Biro za statistiku rada) nešto što je 1968. godine vrijedilo 4 mlrd USD, 1992. godine vrijedilo je 16 mlrd USD. Dakle, 17. 5. 1992. godine JNA je „veselo“ digla u zrak 16 mlrd USD hrvatske vojne imovine! No, to nije sve, jer naplata za „veselje“ dolazi 2026. godine. Naime, prema CPI-u 1 mlrd USD iz 1968. danas vrijedi kao 8,8 do 9 mlrd USD. Znači, današnja Srbija trebala bi, za vojnu nekretninu procijenjenu na 4 mlrd USD u 1968. godini, po osnovi ratne odštete u 2026. godini iskeširati cca 36 mlrd USD!
No, ni to nije sve!
CPI mjeri potrošačke cijene, no ne i vojnu opremu, vojne nekretnine i vojnu industrijsku imovinu. Stoga, procjena realne vrijednosti aerodroma „Željava“ u trenucima srpskog „veselja“ je znatno drugačija, jer vojna tehnika deprecira brže od CPI-a. Dok se „opća inflacija“ kreće po stopi od 3-4 % dugoročno, vojni sustavi (zbog složenosti tehnologije i kompleksnosti sustava) poskupljuju brže od civilne ekonomije i kreću se po stopi od 5-7 % godišnje. To znači da vojna oprema poskupljuje brže od civilne ekonomije. Naime, „vojno-industrijski indeks“ u smislu jedinstvenog, službenog deflatora ne postoji kao što postoji CPI. U praksi se koriste aproksimacije iz američkih obrambenih analiza (npr. defense inflation, military cost escalation, ili tzv. „weapons system cost growth“ modeli koje koristi U.S. Department of Defense i istraživački centri poput RAND Corporation). U tom slučaju 1 mlrd USD 1968. godine vrijedi danas, 2026. godine, oko 25 mlrd USD. Dakle, ako je po Radiću izgradnja „Željave“ od 1958. do 1968. godine vrijedila 4 mlrd USD, tada zbog „vojne inflacije“ ratna šteta za „Željavu“ danas iznosi nevjerojatnih 100 mlrd USD!!! Ako se nekome ovaj iznos čini fantastično velikim, već postoje izračuni po kojima, ako bi se danas gradila nova „Željava“, kao neka vrsta moderne NATO replike, cijena njezine izgradnje kretala bi se između 150 i 200 mlrd USD!
No, ni to nije sve!
Prof. Radmila Tonković u „Aeromagazinu“ br. 26 (sredinom '90-ih), u tekstu pod naslovom: „Aerodrom kojeg više nema“ donosi sljedeći opis razaranja aerodroma:
„Trinaest minuta pre 8 časova i Bihać se zatresao od grandiozne eksplozije, a iz obronka planine Plješivice suknuli su plamen i dim, planina je gorela, plamen je na horizontu dosezao do samog neba, prizor je bio jeziv i nestvaran, kataklizmički. Plamena stihija i eksplozije su uništile jedan od najvećih i najutvrđenijih aerodroma u Europi, čija se vrijednost procenjivala na sumu do 8 milijardi dolara …“.
E, ovdje ćemo malo zastati, a zbog navedenog iznosa od 8 mlrd USD. Za razliku od „upućenog vojnog analitičara iz Beograda“ koji ne navodi od kuda mu procjena vrijednosti aerodroma od 4 mlrd USD, prof. Tonković navodi pukovnika u mirovini dipl. ing Dragoslava Sobotku „… glavnog projektanta građevinskog dela i vodećeg projektanta kompleksa podzemnih objekata aerodroma „Željava“, koji je 1955. godine bio „… glavni vodeći projektant u Birou za specijalno projektovanje Građevinske uprave JNA“. Teško da „upućeni vojni analitičar iz Beograda“ nije čuo za pukovnika Dragoslava Sobotku, teško da nije pročitao tekst prof. Tonković i teško da nije upoznat s procijenjenom vrijednosti aerodroma na 8 mlrd USD. Ipak, on je procjenu puk. Sobotke, za svaki slučaj, podijelio s dva i tako je došao do „svojih“ 4 mlrd USD. No, „džaba je krečio“!
Ako primijenimo standardni američki CPI model tada su Srbi za „Željavu“ dužni 72 mlrd USD, a ako primijenimo tzv. model „vojne inflacije“ tada Srbi duguju – „boli glava“!!!
No, ni to nije sve!
Pored izravne / direktne ratne štete postoji i neizravna / indirektna ratna šteta, kako u materijalno-financijskom, tako i u geopolitičkom smislu. Da je aerodrom ostao u svojoj funkciji, mogao je biti civilno-vojne namjene, ili samo civilne namjene, a sve u dogovoru sa susjednom BiH. Prije rata je Bihać, kao najbliži grad, imao veliku gospodarsku korist od aerodroma „Željava“. Da je aerodrom ostao u bilo kojoj varijanti dogovorno su veliku korist mogle imati cijela bihaćka regija u BiH, ali i obližnja Plitvička jezera i cijeli korenički kraj u Hrvatskoj. Pored toga, Republika Hrvatska mogla je u dogovoru s BiH, a u okviru Host Nation Supporta delegirati „Željavu“ kao zračnu bazu za potrebe NATO saveza. Stotine mogućnosti bi se otvorile da je aerodrom ostao, a kako nije ostaje samo jedna opcija – ispostaviti Srbiji poduži račun kojem, kao da nema kraja!
Naime, ni to nije sve!
U ovom dijelu teksta malo smo se „poigrali“ s mogućim procijenjenim vrijednostima aerodroma „Željava“ na tri referentne godine (1968., 1992. i 2026.). Pri tome koristili smo se mogućnostima koje nude alati „umjetne inteligencije“ i ne tvrdimo da su dobivene vrijednosti deprecijacije USD u razdoblju od 1968. godine do danas apsolutno točne. No, uvjereni smo da ni službeni izračuni Narodne banke Srbije, ili Hrvatske narodne banke, ne bi puno odstupali od iznosa koje je ponudila „umjetna inteligencija“.
Ako ovako procijenjenoj ratnoj šteti na samo jednoj vojnoj nekretnini u Republici Hrvatskoj pridodamo i brojne druge, od posljedica borbenih djelovanja i razaranja uništene ili teško oštećene nekretnine vojne namjene (od Belog Manastira do Dubrovnika) procjena počinjene ratne štete poprima nevjerojatne financijske razmjere. Svu tu ratnu štetu uredno je popisala Državna komisija za popis i procjenu ratne štete, koja je u rujnu 1999. godine Vladi RH podnijela svoje Završno izvješće. Ukupna ratna šteta u OSRH procijenjena je na oko 8 milijardi DEM, bez procjene ratne štete za aerodrom „Željavu“.
Do sada smo govorili o ratnim štetama na vojnim nekretninama, a u nastavku teksta pozabavit ćemo se sukcesijskim potraživanjima za svu otetu / neovlašteno / protupravno prisvojenu ogromnu pokretnu vojnu imovinu koja je trebala pripasti Republici Hrvatskoj.
3. o pravu na pokretnu vojnu imovinu – eskadrile MIG-ova 21 sa svim pratećim materijalno-tehničkim sredstvima naoružanja i vojne opreme
Prema „upućenom vojnom analitičaru iz Beograda“ na „Željavi“ bile su stacionirane tri eskadrile: 124. i 125. lovačka te 352. izviđačka. One su činile 117. lovačko-avijacijski puk s ukupno 56 zrakoplova MIG-21. Pretpostavimo da je ova brojka točna i ona predstavlja pokretnu vojnu imovinu bivše JNA koja čini diobenu masu vojne imovine, zajedno sa svim pratećim materijalno-tehničkim sredstvima naoružanja i vojne opreme stacioniranim u podzemnom i nadzemnom dijelu aerodroma „Željava“ i obližnje istoimene vojarne!
Republika Hrvatska polaže pravo vlasništva na svu pokretnu vojnu imovinu koja je bila stacionirana na aerodromu „Željava“. To, među ostalim, znači da ima pravo potraživanja svih 56 zrakoplova MIG-21 sa „Željave“, ali i pravo potraživanja svih ostalih zrakoplova i helikoptera koji su bili stacionirani na teritoriju Republike Hrvatske (na Plesu, Puli, Zadru, Divuljama i Lučkom) na dan proglašenja njezine neovisnosti (25. lipnja 1991.). Konkretno, na znanje prosječnim hrvatskim čitateljima, od sveukupno 711 zrakoplova raznih tipova, koje je na teritoriju SFRJ imala JNA, Republika Hrvatska potražuje 184 (ili 25,9 %) zrakoplova, koji su bili stacionirani na njezinom teritoriju.
Od sveukupno 252 helikoptera raznih tipova, koje je na teritoriju SFRJ imala JNA, Republika Hrvatska potražuje 107 (ili 42,5 %) helikoptera, koji su bili stacionirani na njezinom teritoriju. Sveukupno, od 963 letjelice raznih tipova Republika Hrvatska potražuje 291 letjelicu, ili 30,2 % od ukupnog broja svih letjelica. Eh da, umalo da zaboravimo navesti bitan podatak – niti jedna od 291 letjelice koja je na dan 31. 12. 1990. godine bila stacionirana na teritoriju Republike Hrvatske nije, nakon povlačenja JNA krajem 1991,, ostala na teritoriju Hrvatske. Sve letjelice završile su – u Srbiji!
Naravno, sa svim ostalim pratećim materijalno-tehničkim sredstvima naoružanja i vojne opreme.
U financijskom pogledu, samo po osnovi potraživanja Republike Hrvatske za sveukupno otetu zrakoplovnu tehniku s njezina teritorija Republika Hrvatska potražuje od Srbije gotovo dvije milijarde US dolara (po izračunu na dan 31. 12. 1990.)! Postoje precizni izračuni za svu neovlašteno / protupravno prisvojenu pokretnu vojnu imovinu po svim rodovima i službama JNA i oni zbrojeno iznose oko 10 milijardi US dolara!
Ukoliko bismo primijenili metodologiju preračunavanja vrijednosti US dolara s kraja 1990. godine na vrijednost dolara danas, dobili bismo nekoliko puta veće vrijednosti hrvatskih potraživanja. Kada bismo tako uvećane vrijednosti hrvatskih potraživanja prema Srbiji zbrojili po dva osnova: po osnovi počinjene ratne štete na nepokretnoj vojnoj imovini i procijenjene vrijednosti otete pokretne vojne imovine, dobili bismo iznos koji naveliko premašuje 100 milijardi dolara.
Zanima nas što o tome ima za reći „upućeni vojni analitičar iz Beograda“? Smatra li on, možda, da je Srbija imala neko posebno pravo na prisvajanje, primjerice 100 % sveukupne zrakoplovne pokretne vojne imovine bivše države? Ako je Srbija (zajedno s Kosovom i Vojvodinom) u bivši savezni proračun za vojsku izdvajala 37 % svih sredstava, a sve ostale republike su izdvajale 63 % svih sredstava, kojim pravom je Srbija prisvojila 100 % diobene mase zrakoplovne vojne imovine? Da li „upućeni vojni analitičar iz Beograda“ smatra kako izdvajanja slovenskih, hrvatskih, bosansko-hercegovačkih i makedonskih vojnih obveznika, od 1945. do 1991. godine naprosto ne vrijede (treba ih, valjda, zanemariti), a vrijede samo izdvajanja poreznih obveznika iz tadašnje Srbije s pokrajinama i Crne Gore?
Aerodrom „Željava“ uništen je 17. svibnja 1992., samo nekoliko dana prije prestanka postojanja Jugoslavenske narodne armije, odnosno njezine transformacije u Vojsku Jugoslavije (20. svibnja 1992.)! Stoga je vatromet na „Željavi“, napravljen sa 420 tona eksploziva, uz znanje i suglasnost političkog i vojnog vrha u Beogradu, te počinjen na imovini druge, tada već međunarodno priznate države, najveći i najskuplji vatromet u povijesti čovječanstva, čije će troškove netko ipak morati podmiriti! Kad-tad!
4. Usputno zapažanje
„Upućeni vojni analitičar iz Beograda“ napisao je obiman tekst za hrvatske novine, namijenjen hrvatskom čitalačkom krugu, o svjesno i planirano provedenom uništavanju daleko najskuplje vojne nekretnine na tlu bivše države, a smještene na teritoriju Republike Hrvatske. Dakle, evo vama Hrvatima, uoči 34 godišnjice najskupljeg vatrometa u povijesti čovječanstva, još jednom podsjećanje na to kako smo vam mi Srbi pred 34 godine uspješno „j….. majku ustašku“!
I još tekst iziđe, gle slučaja, na 10. travnja! Pa kud ćeš većeg Uskršnjeg veselja za „vascelo srpstvo“! Još jednom su se, što bi rekao Bora Đorđević: „zaigrale delije nasred zemlje Srbije“, no, kad-tad će potomcima ovih „delija“ prispjeti račun za svo razaranje Hrvatske i pljačku njene imovine!
Ovo je potrebno jasno reći jer već godinama u Srbiji postoji „običaj“ da pojedine skupine oficira bivše JNA, krajem svake godine, organiziraju okupljanje „hrabrih srpskih ratnika“, koji su preživjeli blokiranje kasarni JNA od strane „povampirenih ustaških hordi“ te se sretno vratili u „majčicu“ Srbiju s bogatim ratnim plijenom! Onako usput – 10 milijardi dolara, „prava sitnica“ – rekao bi Sir Oliver! I ne samo da svake godine „feštaju“ tijekom studenog i prosinca, poput „ekipe“ potpukovnika Bore Ercegovca, koji se jedini tijekom Domovinskog rata pod borbom probio iz karlovačkog predgrađa Logorište na „slobodnu teritoriju“ na Kordunu, već i knjige pišu o svom junačkom podvigu.
Pri tome prešućuju, ili jedva da spominju doprinos „sladoledara“ iz Promatračke misije EZ-a, koji su dali veliki obol njihovom uspješnom povlačenju iz Hrvatske s bogatim ratnim plijenom. No, o tome nekom drugom prilikom!
Tako pukovnik JNA u mirovini Ratko Miljanović, u knjizi: „Poslednji raport iz Zagreba“ (Beograd, 2016.) opisuje kako su iz Centra visokih vojnih škola „General armije Ivan Gošnjak“ uspješno „maznuli“ 92 % sveukupne pokretne vojne imovine. I to svake godine u prosincu evociraju uz špricere, pivo i prasetinu! Jedna druga ekipa, okupljena u Udruženju „Veterani ratne mornarice“ iz Beograda objavila je dvotomnu knjigu „Ničiji heroji Jadranskog mora I-II“ (Beograd, 2024.), gdje su vrlo detaljno opisali kako su Hrvatima „maznuli“ cca 200 brodova raznih tipova i ostale pokretne vojne imovine, sveukupno vrijedne preko 2,5 milijarde USD. O „feštama“ koje svake godine organizira „63. padobranska“ iz Niša, a na kojima su rado viđeni i neki hrvatski „padobranci“, da i ne govorimo!
5. Zaključno
Analizirani tekst „upućenog vojnog analitičara iz Beograda“, pod naslovom „U proljeće 1992. JNA je digla u zrak 4 milijarde dolara. Prvi put svi detalji“, objavljen u tjedniku EXPRESS od 10. travnja, na tragu je prethodno spomenutih godišnjih obilježavanja koja se održavaju diljem Srbije, a na kojima se veliča srpska mudrost, hrabrost i vojno umijeće. Stoga, za očekivati je da će se i razaranje / miniranje aerodroma „Željava“ uskoro, sredinom svibnja, primjereno obilježiti okretanjem nekog prasenceta na koji će, vjerujemo iz zahvale, biti pozvan i „upućeni vojni analitičar iz Beograda“. Još samo da se organizatori dogovore da li je to bilo 16. ili 17. svibnja i sve je riješeno. Svečano obilježavanje trebalo bi započeti prikazivanjem dokumentarnog filma o razaranju „Željave“.
Naime, Radić svoj tekst završava zanimljivom informacijom:
„Jedna Gazela letjela je iznad aerodroma. U njoj je bio šef tima za rušenje, glavni inženjerac i snimatelj koji je dokumentirao efekte razaranja aerodroma u, za ono vrijeme popularnom, VHS formatu. Mala letjelica otišla je prema Banja Luci i za JNA priča o aerodromu Bihać je završila“.
Točno je, Radiću, da je priča o aerodromu „Željava“ za JNA završila 16. ili 17. svibnja 1992., ali se nakon 20. svibnja 1992. i transformacije JNA u novu oružanu formaciju ta ista priča prenijela na njenog pravnog slijednika Vojsku Jugoslavije i prenosi se sve do danas, do Vojske Srbije, omiljene „igračke“ predsjednika Vučića. A njemu bi bilo bolje da, pored kineskih raketa, usput kupi i neku XXXL kinesku „kasicu-prasicu“ i počne skupljati milijarde američkih dolara za podmirenje ogromne ratne štete i sveukupna potraživanja po osnovi sukcesije otete vojne imovine.
