No, odmah se moglo pretpostaviti kako će ona izazvati reakcije, prije svega onih koji se ne žele suočiti s mračnom prošlošću, potom onih koji ne osjećaju kajanje za takav čin i ponovili bi isto. No nije se moglo pretpostaviti kako će taj čin dvojice odvažnih crnogorskih ministara poput magnetne rezonance otkriti tko čije ideje pronosi, za koga tko igra i gdje to zaudara na našoj medijskoj, kulturološkoj pa i političkoj sceni.
Manipulacija zločinom jednako je strašna kao i sam zločin, tako da sve opservacije i rastavljanje riječi i rečeničnih sklopova teksta na ploči možemo smatrati oživljavanjem tortura koje su prolazili zatočeni civili i branitelji u logoru Morinj. Zapravo, malo je reći neumjesno je analizirati tekst kojim je iskazano priznanje i žaljenje za sva mračna događanja zbog kojih su 1991. mještani Morinja zatvarali svoje škure, a zatočeni odnijeli sa sobom u grob ili u liječnički karton.
I što je u stvari sporno u cijeloj priči i zašto nitko nije napisao činjenice koje bi trebale svakog od nas koji smo prošli Domovinski rat, ljudski dodirnuti i državnički očvrsnuti na putu ka otvaranju jedne male zemlje ka onim poglavljima koja ih vode u Europu?
Jasno je da je ploča postavljena po crnogorskim zakonima i nije pala s Marsa, nego je s procedurom bila upoznata Vlada Crne Gore, poglavito njezin premijer, koji ju je jednom davno obećao sam izliti.
Dvojica ministara Crne Gore koja su u vrijeme Domovinskog rata 1991. bili članovi Antiratnog pokreta na Cetinju ploču su postavili časno, iskreno i bez onih figa u džepovima na koje smo navikli i koje nam pružaju čelnici zemalja u okruženju, kao i premijer Crne Gore u tehničkoj Vladi koja je pala i zna se zašto. Koja je to stepenica ili stuba bila gdje se spotaknula? Zašto ta Vlada danas fiktivno opstaje i u njoj se događa cirkus. Upravo je to riječ za poteze koje radi ili ima nakanu napraviti Abazović i to uoči izbora ne bi li Crna Gora izgubila bitku pred velikim bratom koji je tako halapljivo želi progutati.
I gle čuda, u tome mu pomažu ne samo crnogorski mediji poput Vijesti nego i produžene ruke i rukavci u Hrvatskoj. Kako nazvati one medije koji su jedva dočekali izvijestiti svekoliku hrvatsku javnost kako je ploča skinuta i kako je hrvatski politički vrh, ionako naivan i nedorastao, manipuliran zajedno s onima koji su u mraku logora zazivali pištolj kako bi si skratili muke.
I nije to patetika, već sirova stvarnost jer jedino što je sporno ovima koji su na slogove rastavili i ploču, i ministre, i svako slovo jest što na njoj piše istina.
Velikosrpska agresija onda, danas je srpski svet u kojemu sudjeluju kao i onda, ne samo Srbi, već i pojedini Crnogorci, pa i Hrvati, ali i Albanci. Jer, velikosrpska agresija je bila projekt. Srpski svet je nastavak istoga i sva je spornost u tome što su se četvorica ministara usudila javno, jasno i glasno izgovoriti ono što je Amfilohije blagoslivljao 1991., a što je suptilnije pokušala provesti prosrbijanska vlada u Crnoj Gori, u kojoj je sjedio i današnji premijer.
A hrvatska medijska scena odavno ne oprašta ništa što hrvatska Vlada na čelu s premijerom Plenkovićem dobro i korisno učini. Nikakvi paketi koji nam život čine lakšim nisu dostatni da utaže žeđ onih koji trebaju Pedra da bi sve svoje nemoći spalili na tuđoj lomači. Tako se ne može u činu postavljanja ploče pronaći mrvica dobra ni u radu naših ministara, ni u one dvojice koji su upravo protivno tamošnjem Ustavu smijenjeni iz već smijenjene vlade Crne Gore.
Smijenio ih je Abazović, noć uoči izbora. I eto sad mogu biti sretni i poneki u Hrvatskoj. Ploče neće biti, makar ne ove na kojoj piše kako je tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku u Morinju bio logor. Njegovi koalicijski partneri kažu kako je jedan od dva razloga za njihovu smjenu baš spomen ploča u Morinju gdje eto – prema njima - nikome kost nije pipnuta…. Raduj se, narode!
