U tom kontekstu, Hrvatska nedvojbeno podupire europsku integraciju Crne Gore i njezin ulazak u krug zemalja zapadne demokracije, izvan dosega velikosrpskog hegemonizma. Međutim, unatoč svesrdnoj pomoći i dobroj vjeri službenog Zagreba, postavlja se ključno pitanje: događa li se taj proces transformacije doista na terenu?
Nažalost, recentni događaji upućuju na posve suprotan trend. Činjenica da telegram sućuti obitelji Ratka Mladića šalje deklarirani četnički vojvoda, koji ujedno obnaša dužnost predsjednika Skupštine Crne Gore, jasan je alarm. Kada tome pribrojimo svećenike koji s mladima pjevaju pjesme u čast osuđenog ratnog zločinca te neprihvatljiva skandiranja u Kotoru, postaje očito da puzajući četnički nacionalizam dobiva svoj institucionalni okvir.
Ovakvo djelovanje izravno omogućuje vladajuća većina — primarno kroz dvije prosrpske stranke, ali i kroz Pokret Europa sad (PES). Ta se grupacija, svojim znakovitim nedolaskom u parlament, de facto svrstala na stranu četničkog vojvode.
Riječ je o opasnoj poruci upućenoj kako Bruxellesu, tako i Zagrebu, o tome što se od Podgorice može očekivati kao buduće članice Europske unije. Treba li Europskoj uniji doista još jedna država članica kojom se upravlja iz Beograda pod palicom Aleksandra Vučića? Suočavamo li se s novim modelom „Orbana“ na Balkanu?
Ipak, ono što bi Republiku Hrvatsku u cijeloj ovoj situaciji trebalo najviše zabrinjavati jest položaj autohtone hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Hrvatska zajednica već se godinama bori u neprijateljskoj atmosferi koju kreira ovaj puzajući radikalizam.
Smjena u pokušaju: Tonći Janović i umjetnost političkog nestajanja
Postoje trenuci kada se čitava politička biografija može sažeti u nekoliko metara hodnika. Ne u govor. Ne u deklaraciju. Ne u priopćenje o pravima manjina, europskim vrijednostima i povijesnoj odgovornosti. Nego u banalnu odluku hoćeš li otvoriti vrata i ući u sabornicu. Tonći Janović toga 24. rujna nije ušao. I to je, zapravo, najvažnija činjenica cijele priče o propaloj sjednici crnogorske Skupštine na kojoj se trebalo raspravljati o razrješenju njezina predsjednika Andrije Mandića.
Sjednica nije održana jer nije bilo kvoruma. Nije bilo rasprave, nije bilo glasanja, nije bilo ni onog neugodnog trenutka u kojem zastupnik mora pritisnuti tipku, podignuti ruku i ostaviti iza sebe zapis koji se poslije ne može prepričavati po potrebi. Upravo zato ovdje nije najzanimljiviji Mandić. Najzanimljiviji je Janović.
Jer Mandić u toj priči radi ono što političari njegova tipa rade: čuva vlast, organizira većinu i koristi svaku proceduralnu mogućnost koja mu stoji na raspolaganju. Politički je mnogo zanimljiviji čovjek koji se javno predstavlja kao zastupnik jedne manjinske zajednice, govori o njezinu dostojanstvu, reagira kada procijeni da je hrvatski identitet u Crnoj Gori omalovažen, a onda se u presudnom parlamentarnom trenutku nađe dovoljno daleko od sabornice da se o predsjedniku Skupštine uopće ne mora glasati.
Tonći Janović zastupnik je Pokreta Evropa sad i pripadnik hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Član je i odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća za političke odnose i suradnju s državnim tijelima. Dakle, nije riječ o političaru kojemu su hrvatsko pitanje, odnos prema devedesetima, manjinska prava ili simbolička politika tek egzotične teme za nedjeljni intervju. To je dio njegova političkog identiteta. I upravo zato njegova odsutnost nije isto što i bilo čija odsutnost. Ako je, kako se tvrdi, Janović bio poslan na službeno putovanje u okolnostima u kojima je njegova odsutnost pomagala rušenju kvoruma, onda ovdje više ne govorimo samo o parlamentarnoj tehnici. Govorimo o političkoj odgovornosti čovjeka koji je dopustio da njegov mandat posluži upravo onoj vrsti političkog manevra od koje se poslije najlakše braniti rečenicom: ja nisam glasao protiv. Naravno da nije. Nitko nije glasao protiv. To je cijeli trik.
Na Balkanu je glas protiv već pomalo primitivna politička metoda. Glas protiv ostaje u stenogramu, mediji ga izvuku, protivnici ga citiraju, birači ga pamte. Mnogo je elegantnije organizirati okolnosti u kojima glasanja nema. Tada nema krivca. Postoje samo službena putovanja, proceduralne dvojbe, opravdane odsutnosti, hodnici, telefonski pozivi i ljudi koji su, eto, upravo toga dana imali nešto drugo.
Nikola Camaj ponudio je gotovo savršenu ilustraciju tog političkog žanra. Bio je u zgradi parlamenta, ali nije bio u plenarnoj sali. Poslije je objasnio da je čekao da mu jave nedostaje li upravo jedan glas za kvorum. Teško je zamisliti bolju sliku crnogorske, a zapravo općenito balkanske parlamentarne kulture. Političar je prisutan dovoljno da ne bude odsutan, a odsutan dovoljno da ne bude odgovoran.
Ali Camajeva epizoda gotovo je karikaturalna i zato čak manje zanimljiva od Janovićeve. Kod Janovića nema komičnog elementa. Kod njega postoji nešto ozbiljnije: raskorak između političkog identiteta koji se javno gradi i političke funkcije koju je njegov izostanak proizveo. Jer parlament ne mjeri osjećaje. Ne mjeri dobre namjere. Ne mjeri što bi zastupnik možda učinio da se našao u nekoj drugoj situaciji. Parlament broji tijela u dvorani, a zatim broji glasove. To je sva njegova brutalna jednostavnost. Možete godinama govoriti o hrvatskoj zajednici u Boki. Možete reagirati na svaku uvredljivu poruku, upozoravati na povijesni revizionizam i predstavljati se kao politički glas manjine. Ali onda dođe dan kada se otvara pitanje čovjeka koji je simbolički i politički vezan uz upravo one prijepore o identitetu, ratovima devedesetih i odnosu prema susjedima koji desetljećima oblikuju crnogorsku politiku.
I tada više nije presudno što ste rekli prošlog mjeseca. Presudno je jeste li ušli u salu. Janović nije.
U toj činjenici sadržan je problem koji je mnogo širi od jedne sjednice i jednog zastupnika. Manjinski političari na Balkanu često žive od dvostruke legitimacije. Pred vlastitom zajednicom predstavljaju se kao njezini zaštitnici, a unutar vladajuće većine kao pouzdani partneri. Dok se ta dva svijeta ne sudare, model funkcionira izvrsno. Problem nastaje kada jednom treba izabrati između političke komocije koalicije i simboličkog kapitala na kojem je izgrađena vlastita politička važnost. Tada hodnik postaje važniji od govornice.
Armen Šehović, Nikola Camaj i Albin Ćeman također su dio te parlamentarne aritmetike. Njihova odsutnost jednako je važna za činjenicu da kvoruma nije bilo. Ali Janovićev slučaj nosi dodatnu političku težinu upravo zato što je njegov javni identitet vezan uz hrvatsku zajednicu i pitanja koja je teško odvojiti od šireg ideološkog i povijesnog konteksta Mandićeve politike. Zato se ovdje ne treba izmišljati glas koji Janović nikada nije dao. To bi čak bilo previše jednostavno. Mnogo je zanimljivije ono što se stvarno dogodilo: nije morao glasati.
Politika mu je omogućila mnogo udobniju poziciju. Da ne bude ni za ni protiv. Da fizički ne bude ondje gdje njegov mandat dobiva stvarno značenje. Kasnije se uvijek može objasniti putovanje. Procedura. Obveze. Koalicijski odnosi. Može se govoriti što bi se učinilo da je sjednica održana, kako bi se eventualno glasalo i što se zapravo misli o Mandiću. Sve je to politički vrlo korisno. Samo nema nikakve veze s parlamentarnom odgovornošću.
Jer Skupština nije terapijska seansa na kojoj se analiziraju unutarnje namjere zastupnika. Ona je vrlo primitivna institucija: ili si unutra ili nisi, ili glasaš ili ne glasaš, ili postoji kvorum ili ga nema. Toga 24. rujna kvoruma nije bilo. Mandić zato nije morao čuti što parlament misli o njegovu razrješenju. A Tonći Janović nije morao javno pokazati što Tonći Janović misli o Andriji Mandiću. Za političara je to možda vrlo praktičan ishod. Za zastupnika koji vlastitu političku legitimaciju dijelom gradi na predstavljanju hrvatske zajednice, mnogo je neugodniji. Jer nakon svih priopćenja, izjava i velikih riječi o identitetu ostaje jedno gotovo banalno pitanje. Ne kako bi Tonći Janović glasao. Nego zašto toga dana nije bio ondje gdje je jedino mogao glasati.
