Šafran je dragocjen cvijet. Lijek i začin. Cvate samo jednom godišnje kroz dva tjedna. Stotine cvjetova treba obrati za samo gram začina, i to ručno i baš u istom danu kad procvate, prije nego se otvori. Koliko li je simbolike u ovim činjenicama! Da dodam i to da je riječ o meditativnoj radnji brižljivoj i preciznoj, a šafran ubran u jesen ne može dobiti mnogo sunca za sušenje. Sušit će ga vatra kojoj je bolje da ne postane plamen. A berači će se grijati na vatrama, s još vidljivim tragovima na prstima od šafranove boje.
Čudesni su ovi poetski zapisi s naslovima boja – na tragu ideja romantizma s kojim i sadržajno kohabitiraju, no diskurs je moderan i inovativan.
"Berba šafrana" nagrađena je nagradom Tea Benčić Rimay (istaknuta prerano preminula Sisčanka, pjesnikinja i teoretičarka) za anonimni neobjavljeni rukopis – knjigu pjesama u prozi, a žiri se jednoglasno složio. Nagradu je dodijelila i također knjigu objavila Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac u Sisku 2021. godine
Čim sam zaklopila korice ove knjige, koja inače ima jedan od najljepših naslova, pomislila sam: Snježana Tramburovski je slikarica koja je dobila pero namjesto kista i svojom slikarskom dušom joj je namrijeto da svoje impresije i ekspresije, svo ludilo boja koje se u njoj pretaču i blješte, ispiše riječima. Bez stroge odijeljenosti i zadanosti, knjiga je podijeljena u tri ciklusa. Razlikuju se više stilski, dok je idejno i tematski poprilično ispreplitanja.
U prvom ciklusu "Boje" pjesnikinja se kreće u vrlo osobnom prostoru, ali koji je ipak nemjerljiv u širini i dubini, visinom dotiče oblake, no i oni su njeni, intimni. Riječ je o takvoj duši i diskursu koji se slobodno i sigurno kreće prostranstvima, baš kao i u prisnosti vlastite sobe. Boje su među ostalim i simbolika čulnog doživljaja svijeta u slikama. Boje ovdje poprimaju magijske dimenzije i učinke, one apsorbiraju sve: od duboko osobnog do kozmičkog i eteričnog.
Ciklus se otvara tamnozelenom koja je simbol doma. Dom je i mahovina i lišće i cijela šuma, jer za pjesnikinju nema doma niti uzemljenja, bez suglasja s prirodom. Ovisan o njoj, dio ciklusa, katkad nemoćan, ali i obgrljen njome. Zaštićen. Čudesni su ovi poetski zapisi s naslovima boja – na tragu ideja romantizma s kojim i sadržajno kohabitiraju, no diskurs je moderan i inovativan. ("...Sad vidim svijet neovisan o mojoj volji i shvaćam svoje pletivo kao sezonsko privijanje... Tamnozelenom pokrivam tijelo, tamnozelenom kao završnim fluidom... trenutak u kojem izmičem rentabilnoj pruzi, trenutak je kojem mijenjam alveole za disanje").
Prelijepo alegoričan, dirljiv i osebujan je i zapis o ljubavi kojoj je dodijeljena ljubičasta boja, no tu je i više (ili manje?) od boje, u njoj je već upisano sagorijevanje pa se zove Ljubičasti pepeo. Proces je i ireverzibilan pa se i iz sivog mogu roditi mali ljubičasti "feniksi". Pepeo je dosuđena posljedica raskoši ljubičastog cvijeta ili pak intenziteta strasti. Ljubav je ljubičasti šafran koji kratko cvjeta, kojim se precizno rukuje, ali nakon mirisanja i branja, ostat će trag na prstima – ili duši ("Umislit ću da to si Ti kojeg Ti zovem i učiniti sivu da se ljubičastom zove, Pritisni me od stopala kažiprstom i srednjim i učini da ovako popucala prođem po koži, pa me strusi i sasipaj po zemlji.").
Njeni neimenovani važni likovi simbolički su smješteni ili poetski uzidani u arhitekturu zamišljenog velikog vrta: oni cvjetaju i venu ili padaju i dižu se, zapinju i žure, pa i plove ili plutaju. San ih pokreće, fatalistički ih uobličuje i mijesi.
Unatoč lelujavosti impresija i magijskom prepuštanju čulima, Snježanin leksik i geometričnost njene poetske proze, brižno je osmišljen. Prepun alegorija i sintaktičkih figura, posebno oduševljava mnoštvom neologizama te uopće vrckavim jezičnim dosjetkama što zvučnim što dikcijskim ("Šuškav od šašovine, iz mikrokozmosa nevidljivih zlopamećara, listopad nebotijelu ljušti slojeve kože, nebosklon..."). A navedeni " nebosklon" naslov je zapisa kojem je, dakako, dodijeljena svijetloplava. Stilski zadivljujuće izbrušen, misaonim figurama dotjeran, i geometrički savršen. Sav satkan od slika, mitološki i osoban, a opet svjež u razigranosti jezika, dinamičan i sugestivan zapis. ("Ustrajem satima u toj igri. Crn, žut, žut, bijel... ignoriram miris rastaljenih niti organskih tijela i sedefne pjenice. Netko se ovdje rodio, netko je umro odjeven u šaš. Zemlja se hladi vodenim nanosom i perje odaje labuđi stan. Čovjek može samo zuriti u visine, bacati poglede, krasti dnevni čar i misliti da je dio cjeline i ovdje i ondje i tamo kod vrištine sagraditi zamak za tišine, posebne putnike i ptice za raj.")
Autorica nadalje bojama u ovome ciklusu tematizira bolest, strah, smrt... no ne ustraje u strogoj omeđenosti velikih tema. Dapače, posve ravnopravno, okupirana je i prolaznim impresijama, kontemplacijama ili tek zgodnim dosjetkama. Uvijek je u ovim njenim zapisima mnogo očuđenosti i jedan beskrajno širok prostor koji je potreban duhu koji ne podnosi skučenost nužno ograničenog fizikusa. Često se taj fizikus i anulira, na slavu prirodi koja transformira čovjeka i vuče konce. Ne bez zebnje, ipak. Tramburovski u ovom ciklusu često, na naturalistički način smješta, ne samo sanjarsko, nego i ono egzistencijalno, u jezgru vladavine prirode. Njeni neimenovani važni likovi simbolički su smješteni ili poetski uzidani u arhitekturu zamišljenog velikog vrta: oni cvjetaju i venu ili padaju i dižu se, zapinju i žure, pa i plove ili plutaju. San ih pokreće, fatalistički ih uobličuje i mijesi. ("Slikaju te mesmerizirani akvarelisti, vodenasto kroz zeleno i modro, do tamnih ljubičastih ponornica. Pretačeš se kroz namreškano platno. Hitra poput vidre, na tren sasvim prozirna, Masnu tvorbu ispuštaš kroz vodenu barijeru. Pritisak na ugarak. Zgusnust o vrhu četkice, iz žara se u vodi žena formira." iz zapisa "Akvarelski bistra (preobrazba)")
Uzbudljivo putovanje ciklusom boja, usidruje nas u točki koja u sebi apsorbira i drevno i buduće, i tren i vječnost. Boja je Crvena i naša poetska slikarica kojoj su ruke umrljane tintom, vidi tu boju kao davnu smrt. Diskursu ovdje izmiče pastoralni ton, postaje moderniji i oštrouman, jer ovdje lajtmotiv - ciklički zloslutnu ali i utješnu prirodu, nadvisuje demonski prijeteća stvarnost ("...Tu smo u vapaju koji ne čuje ljudsko uho... iz zemlje nadiru udovi i abdomeni utrti od putova gladi. Crveni kovčezi iz smeđeg su se oteli i marširaju močvarama kao taoci. Ovdje putnike sijeku. Prerežu im pupčanu vrpcu, otmu im tijelo za ništicu i pretvaraju krv u prah. Ako gdje sivo nebo pada po cesti, to je ovdje gdje močvara drži rukama zrak..."). Avanturističko putovanje vlakom prometnuto je u putovanje prošlošću koja se ciklički ponavlja, a diskurs počinje poprimati ton vapaja i misaone angažiranosti.
U središnjem ciklusu "Traženje" pjesnikinja bira komunikativniji i otvoreniji stil, tematski je određenija, a zapisi su idejno i grafički "ispeglaniji". Manje razbarušenosti i neuhvatljivosti. Izdvajam zapis "Hljeb pregnuća" – topao i čeznutljiv, vrlo sugestivno plovi neistraženim carstvom očuđenja prolaznošću, loveći teško dosegljive trenutke suglasja sa svijetom i svim svojim jastvima. Lajtmotiv je traganje za savršenim fazama bezbrižnosti i mira, kad nas prolaznost ne opterećuje, jer smo uronjeni u gustoću sirupa posvemašnje osviještenosti.
Zapis "O anđelima" kritizira kanonski zadana traganja za besprijekornošću u kojima ne pronalazimo autentičnost sebe ni drugih. Imperativi nametnutog nas koče, a anđeli dotiču male stvari ("...Znam da su anđeli zapravo mlinci. Moja majka takve radi. Pušta ih kroz svoju čarobnu prešu, dodiruje ih rukama koje produbljuju. Vama je to smiješno (tijesto suza i sline bijesa)? Ne jedete mlince? Glutenstrahovlada? Propustili ste sol života. Topljive hostije od kojih smo svi otežali i ne osjećamo vražji čemer... Anđeli nisu mesožderi. Vole kompot od grcanja i ne mare za šlaufiće....").
U zapisima drugog ciklusa Snježana Tramburovski čudesno i zaigrano barata pojmom krhkosti sreće i kao npr. u zapisu "Hortenzija", načinima na koji se ona može vidjeti ili previdjeti ili govori o krivim i pravim tajminzima.
U "Daj mu te pare i bježimo" konačno je netko duhom maštom i perom sastrugao patinu s Chagalovih platna s ljubavnicima i u svoju poeziju s njom pobjegao. Nigdje ljubavnici nisu tako laki poput pera, tako slobodni i eterični. Povezani neraskidivo i blizu nebu. Tjelesno strastveni, a nadrealno zamrznuti u vječnosti, šetaju po krovovima i prkose gravitaciji ("...Oko nas pale lomaču uz pivo. Bježimo! Crvene i ljubičaste trake svezala sam ti za zapešće, a plavu na svoje gležnjeve i pripijam ti se kroz krilo. Okreni glavu prema istoku, otvara se šator na krilo prednje, pomičemo krevet i gulimo jutro ozebli, ali s mirom. Baci te bisage novaca sakupljenih u preriji. Pred nama su vrhovi i spilje... evo lebdimo, nebo puno bjesnila propucava i narušuje srdžbe. Moja ljubav je stvari namjestila. Vidiš, na oblak prodiremo sve brže").
I u "Zamoru erosa" začudnim spojem romatičarskog i analitičnog diskursa, pjesnikinja za transformacijom oblika energije koji se začahurio u nama, te o strahovima zbog prolaznosti.
Ciklus završava pjesmom "Riječi", konstrukcijski možda najuspjelijom – iz nje ne strši niti jedan končić viška. Koristi jasnu anaforu kojom izražava sigurnost ("Ne želim paziti na riječi, ne želim ih niti izvikivati, ne želim birati njihovu harmoniju u procjepu..."), a zatim uslijedi misaoni salto – dosjetkom u rimi, o čaroliji nerazrješivosti ideje. Jer: " Ne želim šutnju da mi zatomi riječi, niti riječi da mi zatome mir. Htjela bih riječima uz riječi leći i riječima se prekriti u šir."
U trećem ciklusu "Oblik" Snježana se okreće svijetu, nemirenju s njegovim kanonima, poremećenom etikom i estetikom. Idejno, posredno analizira i vlastitu ulogu u društvu i svijetu.
Treći ciklus svojevrsni je antipod prvom koji slavi fluidnost misli i protočnost čula, a mašta neopterećeno leluja. Ovdje je pak leksik snažniji, sintagme ekspresivnije, a oštrica pera izravnije usmjerena. Dotiče se i angažiranih tema (spolna (ne)ravnopravnost). Lirski nevjerojatno izbrušen i ubojito moćan je zapis "Priča o udicama za nemirnu noć" poslužio je kao upečatljiva uvertira u retke o ženskim tugama, čežnjama i borbama da budu što jesu i da im je udobno u svojim tijelima i mislima ("Djevojčice prevelikih tijela")
Stilski osebujna i vrlo svježa – "Yves Saint – Laurent", inovativna je i iskričavo topla dosjetka u kojoj isukan mač ipak završi u koricama. Spaja romantičarsko nadrealno ("srušio se na mene nebosklon shrvan") duhovitim rješenjima, s profanim. Tu se konačno dotiču nebeski svod i asfalt i alegorijski pretočeno – ima načina za pronaći lijepo vlastito mjesto u tijesnom svijetu. Postoje načini kojima možemo odahnuti od okova i mehanizmi rastjerivanja demona. Valja nam naučiti prepoznavati momente kratkih i efikasnih bjegova i osvijestiti žensku moć kojom možemo mijenjati zadane oblike, a duh pustiti da odleti iz fizikusa, barem na povremene čik pauze.
Ovaj posljednji ciklus i cijelu zbirku, autorica završava poetskim zapisom "Ljudi nad grobovima". Riječ je o finom ironijskom pristupu ljudskim opsesijama materijalnim blagostanjem, o vječnoj "grass is greener..." mantri i svojevrsnom mehanizmu zaštite od smrtnosti. Nesvjesni su prolaznosti i nad grobovima. ("...Ljudi nad grobovima poznaju sve. Jurišaju redovima s bisagama plastike kojom označuju tinjanje duša. I kao da ih se smrt dijelom dotiče, traže smijeh u sugovorniku. Miris čempresa im ostaje otključan. Ljudi nad grobovima guraju se s teretom. Treba posjetiti sve koje su znali. Glasovima što su se pretopili u masivnost neba, poneki cerek sa strane sve prevali. Ljudi nad grobovima odlaze kući. Liježu u krevete na počinak i san. Ujutro će u autu komentirati Šveđane koji su rođeni u Dramlju i žive europski san.")
Pišući svoj prvijenac, Snježana Tramburovski je zasigurno neštedimice zaprljala prste tintom svojih lirskih šafrana. Preporukom ove male i literarno vrlo vrijedne knjižice, pozivam i čitatelje da se izlože zaplavljenosti osebujnih redova koji će se posve rastvoriti samo pažljivim razgrtanjem slojeva, sve do tučka prepoznavanja.
