Čak 75 % hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka doživljava Hrvatsku kao privlačnu turističku destinaciju, a najvećim hrvatskim prednostima i posebnostima smatraju more i prirodne ljepote (to misli čak 90% iseljenika), dok se najvećim nedostatkom smatraju slaba ekonomija i neučinkovita politika (to je istaknulo više od 50% iseljenika). A pored slabe ekonomije te neučinkovitih i posvađanih političara i njihove jalove politike, kao nedostaci visoko su rangirani i nasljeđa komunizma (od mentaliteta i birokracije, do slavljenja totalitarističkih režima), potom niska razina demokracije i političke kulture, nedostatak zajedništva, slaba skrb o okolišu... Kad su u pitanju prednosti života u Hrvatskoj visoko su rangirani običaji i tradicija, kao sastavni dio načina života, te kulturna baština, srdačnost i gostoljubivost ljudi, gastronomija, bogata povijest…
Dio je to rezultata opsežnog istraživanja o imidžu Hrvatske i važnosti hrvatskog identiteta među hrvatskim iseljenicima, koje je provedeno među 1.700 iseljenika i njihovih potomaka iz Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Australije u sklopu istraživačkog projekta „ZA-JEDNO.HR – zaJEDNO srce, jedna duša, jedna HRVATSKA“, koji sufinancira Europska unija. Projekt obuhvaća niz znanstvenih istraživanja posvećenih odnosima domovinske i iseljene Hrvatske, odnosno mogućnostima jačeg korištenja globalne mreže hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u razvoju Hrvatske. Projekt vodi poznata humanitarna udruga „Fra Mladen Hrkać“ a na istraživanjima su uključeni hrvatski znanstvenici s različitih znanstvenih institucija, poput Instituta Ivo Pilar, Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Instituta za migracije i narodnosti, Hrvatskog katoličkog sveučilišta i dr. Dio rezultata istraživanja, koje smo naveli, objavljen je u znanstvenom časopisu Kroatologija.
Iščitavajući te rezultate, vidimo da hrvatski iseljenici i njihovi potomci jesu kritični prema Hrvatskoj, ali su istodobno i ponosni na svaki njezin iskorak - od samostalnosti i slobode do članstva u EU i ulaska u euro-zonu. Njihova kritika je ujedno i besplatan savjet što bi trebalo popraviti ili izmijeniti, jer znaju da zemlja s ovakvim potencijalima može više i bolje. Dio istraživanja koje je prezentirano na Iseljeničkom kongresu, koji je ljetos održan u Mostaru, je pokazalo kako nema razlike u odnosu prema Hrvatskoj i hrvatskom identitetu između onih koji su više ili manje kritični prema Hrvatskoj. Svima njima je „biti Hrvat“ iznimno važna sastavnica njihova identiteta i razlog za ponos. Prema tom istraživanju, većina hrvatskih iseljenika smatra svoje hrvatsko podrijetlo, kao i svoje hrvatsko državljanstvo, osobno izrazito važnim. Također, većina hrvatskih iseljenika osjeća ponos zbog svoje stare domovine, posebno kad su u pitanju turizam i sport, ali i politički uspjesi koji su samo prije trideset godina bili san. Ali istodobno ne iskazuje zadovoljstvo njezinim međunarodnim ugledom. Oni smatraju da se Hrvatska zadovoljava prosječnošću i da može daleko više i bolje. Svjesni su da nije dovoljno biti samo poželjna turistička destinacija. Znaju da Hrvatska mora postati gospodarski, politički i kulturni brend, kako mlade generacije više ne bi poput njih morale iseljavati. A ono što je najvažnije spremni su pomoći na tom putu. No, taj angažman ima i neke preduvjete, odnosno stvari koje moramo riješiti doma i na koje oni i ne mogu baš utjecati. To prije svega podrazumijeva kvalitetnije upravljanje državom (Hrvatska kao poželjniji i samosvjesniji politički i gospodarski subjekt, uspješna zemlja zadovoljnih i ponosnih građana, koja čuva i štiti prirodne potencijale, kulturnu baštinu i nacionalni identitet). Nužna nam je i jasnija vizija hrvatske budućnosti i postizanje nacionalnog konsenzusa oko temeljnih odrednica hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Treba nam stvaranje kvalitetnijih, atraktivnijih i konkurentnijih proizvoda za globalno tržište s prepoznatljivom nacionalnom pripadnošću... Konkretnije, Hrvatska će svojim uspjehom najviše motivirati svoju dijasporu. Naša zemlja mora postati magnet koji ne privlači samo turiste, već i talentirane stanovnike. A puno je onih u dijaspori koji bi se vratili ili uselili u Hrvatsku zbog kvalitete života, samo kad bi ih manje smetala učinkovitost institucija, uvjeti za poslovanje, sporost pravosuđa te mentalitet koji ne podnosi uspjeh i sposobnost, već poltronstvo i lažne veličine.
Stoga, dodatnim naporima u jačanju zemlje, njezina gospodarstva, učinkovitosti institucija te većoj unutarstranačkoj demokraciji, nedvojbeno bi se vratilo, odnosno pojačalo povjerenje dijaspore prema domovini. Iskrenijim međusobnim odnosima, većom otvorenošću i razumijevanjem mogli bismo iskoristiti taj veliki iseljenički potencijal na dobrobit razvoja Hrvatske. Ova vlada je napravila značajne iskorake u vraćanju tog povjerenja, posebno kroz djelovanje Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, jednostavnije procedure u dobivanju državljanstva, odgovorniji odnos prema Hrvatima koji žive izvan hrvatskih granica, te odnosom prema simbolima i identitetu, koji njima znači više nego većini naših sugrađana u domovini. No, to je tek početak. Nažalost nakon 2000. godine puno toga su naši političari činili da otjeraju našu dijasporu što dalje i da joj ogade Hrvatske. No, oni čak i kad su razočarani ne odustaju. A znamo da Hrvatska treba useljenika, kapitala, investicija i svježe krvi koja će preobraziti sve ono što je loše u našem ponašanju, kao što se to dogodilo Irskoj, kad se u nekoliko godina vratile stotine tisuća irskih iseljenika i njihovih potomaka pretvorivši Irsku od iseljeničke u useljeničku i gospodarski uspješnu zemlju.
No, prije svega u domaćoj javnosti trebamo shvatiti da izvan naših granica živi još jedna raspršena Hrvatska kojoj je itekako stalo što se događa u domovini. Činjenice govore kako više od 4 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka živi na raznim svjetskim meridijanima i paralelama, što je više nego u Hrvatskoj. To je ogroman demografski, gospodarski i politički potencijal, čiju smo snagu osjećali i osjećamo – od stvaranja i obrane hrvatske države, do izgradnje i obnove, a u novije doba i kroz poslovnu suradnju, lobiranje te povratak i useljavanje.
