Kako je gordo danas biti slobodan i kakav oskimoron današnjice je ta sloboda u kojoj se istina skriva u manirima postmodernizma, a u kojem su pravila postavljena u obliku putokaza manjine koja surva Zapad u civilizacijsko ropstvo.
Nakon brojnih epoha, bilo klasicizma, renesense, avangarde i inog, imamo umjetnost koja je zapela u mulju koje niti novinari, niti pisci, niti intelektualnci nemaju hrabrosti za rješenja. I dok su usponi i padovi, sveopća oscilacija nacija, kreativna i neizbježna društvena potreba, usudim se reći: Otišlo je predaleko. Nisam posve, ali nije mi ni strana upućenost u četvrti val feminizma koji ruku pod ruku s LGBTQ+ zajednicom diktira pravila što je fašizam, a što nije.
Da do diskriminacije ne bi došlo, sve je odjednom pod budnim okom manjine koja je u medijima sve prisutnija i koja, poput pomodarstva stišće šaku kojoj pucaju zglobovi. Sve je kulminiralo, jer je bilo neizbježno, pitanjem transrodnih osoba u ženskim sportovima koje u mahu pobjeđuju. A reakcija je bila: Sad je dosta! Plivačica koja se natjecala izbačena je iz natjecanja i nekim se čudom aktivisti nisu oglasili. Još. Jer, hoće li ova mala pahulja postati lavina koja će sve transrodne osobe izbaciti iz ženskih sportova? Kakva god tranzicija bila, muškarci su jači, fiozionomijom, te naginju određenoj vrsti grana znanosti (ne smatram da su žene tu isključene), a žene su „slabije“ mišićne mase (i također sklonije, primjerice, društvenim ili humanističkih znanostima).
Nastojanja feminizma su vidljiva na svim područjima gdje nisu ravnopravno zastupljene. Ne pitaju se mogu li žene nositi teške terete, ne pitaju se da je ovo njihovo zlatno doba politike, da smo iznjedrili i Thacher i Merkel. Naprosto kao da povez oko očiju skinu samo kad je u pitanju statistika. Na fotografiji svih veleumova od žena je bila samo Marie Curie. I bila je ondje zasluženo, a ne po rodnoj ravnopravnosti.
Biti žena puno je više čak i oko hormona i samoga tijela. Ne smijemo zanemariti činjenicu kako je stopa suicida kod transrodnih osoba velika, bez obzira na podršku društva. Mnogi, jer psihijatri, kako ne bi ispali fašisti, potvrde daju šakom i kapom – mijenjaj spol. Shvaćam, postoje osobe zarobljene u tijelu suprotnog spola, no postoje i oni sigurni u tranziciju nakon koji na kraju – požale.
Biti ženom nije odjenuti se kao žena, pričati kao žena… Ako će netko iskopati kostur transrodnog muškarca arheolozi će reći: ovo je bio muškarac. I tu je dosta. Možemo se samo ugodno smjestiti i čekati reakciju. Plivanje je, ironično, potopljeno za osobe koje su prošle tranziciju. Što je s ostalim sportovima? Može li se udariti jače? Da postoje transrodna natjecanja i to bi bio tek jedan od brojnih slučajeva diskriminacije. Zle. Fašističke.
